Sve su nacije nastale u umovima određenih političkih i intelektualnih elita

Sve su nacije nastale u umovima određenih političkih i intelektualnih elita

U intervjua za makedonsku redakciju Deutsche Wele, Dubravka Stojanović govori o protestnom pismu šta ga je grupa historičara uputila zbog bugarskog korištenja historije kako bi se blokirao početak pregovore Sjeverne Makedonije o pridruživanju Evropskoj uniji, ali i o zloupotrebama historije u regionu, o narativima samoviktimizacije, o nacionalizmima u balkanskim historiografijama.

DW: U pismu koje ste objavili zajedno sa svojim balkanskim kolegama, istoričarima, tražite od istoričara Sjeverne Makedonije i Bugarske, ali i svih zemalja regiona da budu profesionalni i da se suprotstave zloupotrebama njihove discipline. Utisak je, međutim, da dobar broj istoričara na Balkanu čini upravo suprotno, naime, desetljećima udaraju u nacionalističke narative koje su preuzimali političari. Žašto je to tako?

Stojanović: Drevna muza istorije Clio uvek se predstavlja svirajući instrument! Jedno od tumačenja je da je ona uvek svirala ono što su vladari želeli čuti. A od antike do danas uvek su postojali tzv. državni istoričari koji idu s vladarima i opisuju njihove veličanstvene podvige. Stoga je istoriografija bila "država", prisutna da učvrsti vlast. Kada su nacije počele da se formiraju, istoriografija je imala zadatak da veliča njihove podvige, njihove žrtve, pomažući u izgradnji herojskog identiteta. Zato je logično da se mnogima ta uloga svidela, često donosi puno privilegija. S druge strane, vrlo je nezahvalno biti kritički istoričar, neko ko želi doći do ključnih istorjskih problema i ukazati im na one probleme koje treba rešiti. Takve ljude tada su nazivali izdajnicima, kod nas "autošovinistima", onima koji mrze svoj narod. To je težak položaj i s te strane je jasno zašto se mnogi ne odluče za njega.

Utisak je da danas balkanski narodi "uživaju" ulogu žrtve, a takav narativ godinama grade istoričari i političari. U kojoj mjeri ova pasivno-agresivna viktimizacija, koja je ugrađena kao dio identiteta u regiji od osnovnih škola, pomaže ili ometa demokratizaciju i napredak tih društava? A šta je osnova za ove sporove koje imamo danas?

Izraelski intelektualac Amos Oz rekao je da prisustvujemo Svetskom kupu zbog najveće žrtve! A mi u regiji smo sigurno vrlo visoko na tom stolu. Ova samoviktimizacija započela je pre jugoslovenskih ratova, tako da su svi, a posebno Srbi, viđeni kao žrtve Jugoslavije i svih susednih naroda. Bio je to narativ koji je mogao započeti agresiju koju smo videli u ratovima, jer su svi imali osećaj da se brane, ali i da su se osvećivali za prethodne patnje svog naroda. Bila je to ta zloćudna kombinacija. Kad su ratovi završili, ti narativi su ostali. I vidimo da te zemlje, bile one u EU ili ne, nisu uspele stvoriti razvijena, demokratska i liberalna društva. Ostali su tamo gde su bili krajem 1980-ih jer nisu postigli ništa bolje. Za čudo se to odnosi čak i na Sloveniju koja sada sa Janšom pokazuje značajan pad i povratak tim identitetskim politikama. Moja je teza da smo te narative odabrali upravo kako se ne bismo razvijali. Dakle, oni nisu kočnica našeg razvoja, ali su zamena, način da se ti ključni napori ne učine, da se te duboke promene ne dogode. Kao kolektivni sindrom Petra Pana, strah od odrastanja.

<

Bugarski zahtjevi i negacija makedonskog identiteta zapravo nisu uopće novi, oni imaju kontinuitet od najmanje 60 godina i formulirao ih je komunistički režim Todora Živkova. Ono što može iznenaditi je činjenica da su te politike prihvatile obje ruke i najradikalniji antikomunisti u Bugarskoj nakon pada komunizma. Vjerovatno smo sličnu simbiozu vidjeli u Srbiji 90-ih, u Hrvatskoj, pa čak i u Makedoniji. S jedne strane, to vjerojatno pokazuje koliko je nacionalizam bio jak u komunističkim zemljama. Ali šta nam to govori o današnjim demokratijama?

Tako je. Nacionalizam je bio posebno poznat u bugarskom komunizmu, premda su i u Jugoslaviji republičke partije u stvari bile nacionalne stranke i među njima je vladalo nadmetanje i rivalstvo kao u slučaju nacionalista. Od toga smo dobili Slobodana Miloševića, koji je na scenu stupio kao predsednik Saveza komunista Srbije. Zaista mislim da se naša društva drže nacionalizma kao zamene za razvoj. Razvoj je težak, zahteva stvarna odricanja, puno rada, mnogih koji će se loše provesti u tranziciji. Kao da smo odlučili da nam se to ne dogodi, da se zakopamo u ideje 19. veka i da živimo u isto vreme zauvek. Ne znam je li to već znak da su procesi društvene truleži počeli ranije ili je to njihov razlog, ali društva koja odluče stajati, zapravo ne stoje. Ne uspevaju.

Zbog aktuelnosti makedonsko-bugarskog spora, često čitamo kritike bugarske istoriografije. Ali šta je sa jugoslovenskom, i ne samo u dijelu Makedonije, koliko je bila ideologizirana i u službi politike?

To je uvek bio slučaj. To je bio slučaj i u Jugoslaviji, jer niste smeli da postavljate ključna pitanja. Dovoljan je argument da knjiga "Istorija naroda Jugoslavije" nikada nije dobila svoj zadnji svezak, jer se tada nacionalistički istoričari nisu mogli složiti. Štaviše, istorijska nauke je uvek bila svojevrsni čuvar nacionalističkih ideja, čak i za vreme socijalizma. Tu su se "čuvale" ideje o veličini vlastitih nacija, o junaštvu, o jedinstvenosti ... Dakle, nije iznenađujuće što je istoriografija "nudila svoje usluge" kada je 80-ih u Jugoslaviji započeo nacionalistički talas.

Posebno mi je bilo upečatljivo što su nakon višemesečnih negacija i uvreda iz Bugarske eskalirale reakcije u makedonskoj javnosti u trenutku kada je Bugarska napala Josipa Broza Tita, tj. činjenica da Makedonija još uvijek slavi ovog, kako Bugari kažu, diktatora. Pitanje je: čak i ako prihvatimo bugarske tvrdnje da je ovaj diktator formirao makedonsku naciju, da li bi to značilo da su povijesno prihvatljive samo nacije koje su formirali demokrati?

Ono što smo rekli u svom protestnom pismu je presudno - sve su nacije formirane na isti način - konstrukcijom. Sve su nacije nastale u umovima određenih političkih i intelektualnih elita, koje su "zamišljale" svoje nacije, svoje heroje, svoje zlatno doba, svoj jezik, svoju zamišljenu geografiju ... I nije bitno kakav je režim taj narod "napravio" , nastale su "od vrha do dna", nastale su idejama društvenih elita, a zatim su se kroz medije, škole, umetnost i druge nosioce te ideje širile "među ljudima". Ko je formiran ranije, a ko kasnije potpuno je isto. Taj je proces sličan svuda u svetu. To znači da je svaka nacija, ako želite, umetna, jer je ona „zamišljena zajednica“ kako kaže Benedict Anderson, svaka je tvorevina. Ne postoji u svom prirodnom stanju.

Vjerovatno najbliža paralela makedonsko-bugarskom sporu na Balkanu je srpsko-crnogorski sukob oko identiteta i jezika, odnosno njegova negacija iz Beograda. Srbija i Bugarska, kao dvije najveće države na Balkanu, imaju sličnosti u tome što su obje „izgubile“ teritorije koje, imam utisak, još pokušavaju vratiti. Jesu li one „centar“ ovog istorijskog revizionizma na Balkanu?

Mnogo je centara. Svi na Balkanu imaju sličnu priču. Hrvati takođe veruju da su Bošnjaci Hrvati, a Srbi da svi susedni narodi potiču od njih. To je osnova projekata velikih zemalja, od kojih neki još nisu odustali. Jer tada stalno obećavate da ćete „osloboditi“ zabluđenu braću, koja ni ne shvataju da su u nekom trenutku prevareni i odvojeni od majke nacije. Upravo to razmišljanje iz 19. veka ovdje nije izgubilo snagu ni nakon stravičnih masakra u Drugom svetskom ratu i ratovima devedesetih. Jer takve ideje samo dovode do takvog klanja.

Izvor: Deutsche Wele.

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.