Suočavanje sa bolnim temama iz prošlosti je jedini put za depolitizaciju ovog simboličkog spora između S. Makedonije i Bugarske

U posljednje vrijeme se odvija novi veliki spor oko historije, nakon što je Bugarska najavila da će blokirati dalje pregovore Sjeverne Makedonije u procesu priključivanja Evropskoj uniji. O tome razgovaramo sa Petrom Todorovom, makedonskim historičarem koji se bavi historijom Makedonije 19. i 20. stoljeća i članom makedonsko-bugarske Zajedničke multidisciplinarne ekspertske komisije za historijska i obrazovna pitanja.

Šta su glavne primjedbe iz Bugarske i šta je njihov osnovni cilj?

Komisija u kojoj sam član bila je formirana na osnovi Ugovora o dobrosusjedstvu i prijateljstvu između Republike Makedonije i Republike Bugarske, potpisanog 2017. godine u Skoplju. Jedan član tog Ugovora pominje „zajedničku historiju“ Makedonije i Bugarske i stvaranje komisije za historijska i obrazovna pitanja. Formiranje Komisije je imalo za cilj da eksperti diskutiraju oko historije i simboličkih sporova koje postoje između dvije države, ali i da rade na izradu preporuka za reviziju udžbenika historije u Bugarskoj i Makedoniji i preporučuju objema Vlada zajedničke proslave historiskih ličnosti koje pripadaju zajedničkoj historiji. Što se tiče makedonske strane mogu reći da je cilj bio i ostaje depolitizacija historije. Ali u toku proteklih dvije godine stigli smo do toga da bugarska strana pokušava nametnuti svoje tumačenje termina „zajednička historija“, koje se isključivo shvata kao historija bugarskog naroda od 9. stoljeća do 1944. godine, kada su, prema bugarskim tvrdnjama, odlukom Josipa Broza Tita i na bugarskoj osnovi izmišljeni makedonski narod i makedonski jezik. Pritom se tvrdi da je to jedina „historiska istina“ i da vlada Sjeverne Makedonije treba prihvatiti tu „istinu“ ako želi da se integrira u Evropsku uniju. Ukratko, S. Makedonija treba prihvatiti da su Makedonci i makedonski jezik historiski bugarski.

Ko u tome sudjeluje sa bugarske strane?

Dominatni narativ u Bugarskoj o historiji geografskog regiona Makedonije se može opisati kao nacionalno romantičarski. On je isključiv i veoma politiziran. Odbacuje različite percepcije i procese koje su se desile na tlu Makedonije. Ali, mora se pomenuti da je bugarsko društvo raznovrsno. Proteklih mjeseci smo imali priliku da vidimo da u Bugarskoj postoje različita mišljenja na temu Makedonije. Pritom, postoje i snažne kritike oficijalne politike. U septembru mjesecu su 30 intelektualaca, među njima i historičarka Marija Todorova, potpisali pismo kojim se suprotstavljaju bugarskoj oficijalnoj politici prema S. Makedoniji. Ali, nažalost, u proteklim mjesec dana u izjavama o prošlosti prednjače političari. Oni se postavljuju kao da su državni histroričari i određuju šta je i kakva je „historiska istina“. U par navrata sa naše strane, mislim na makedonski tim u Komisiji, je pomenuto da je uloga političara da stvaraju atmosferu kako bi historičari profesionalci radili slobodno bez političkih, ideoloških ili religijskih pritisaka. Nažalost, sada smo došli u situaciju da politika ovisi od historije.

Kakav je bio odgovor makedonskih historičara?

U Makedoniji isto tako postoje podijeljena mišljenja o samom Ugovoru sa Bugarskom i Komisije, ali i o historiju. Kako u Bugarskoj, tako i u Makedoniji, dominantni narativ je dosta romantičarski. Ima historičara i političara koji su otvoreno protiv Ugovora i koji odbacuju pristup i shvatanje da je historija podijeljena, isprepletena, da imamo zajedničkih heroja i antiheroja. Pritom, članovi Komisije su optuživani za izdaju nacionalne historije, a poruke koje se šalju u javnosti su veoma isključive. Naime, pristalice ovih pogleda tvrde da Makedonija i Makedonci nemaju ništa zajedničko sa bugarskom historijom i bugarskim narodom. Sa druge strane, postoje intelektualci koji smatraju da isključiv pristup vodi ka učvrščivanju podjela i jačanju sporova. Neki od njih su čak zajedno sa bugarskim kolegama uputilo pismo Vladama Sjeverne Makedonije i Bugarske da ne dozvole da historija bude prepreka za makedonsko članstvo u EU i za razvoj dobrosusjedskih odnosa.

Što se tiče nas, članova makedonskog tima u Komisiji, mi smatramo da su rješenje ovih simboličkih sporova oko prošlosti moguća samo ako primijenimo savremene pristupe i shvatanje historije i njene uloge u savremenim društvama. Naime, mi smatramo da su multiperspektivni pristup, stvaranje empatije za historijske percepcije drugih i neophodno suočavanje sa bolnim temama iz prošlosti jedini put za depolitizaciju ovog simboličkog spora.

Mnogi evropski historičari su u svojim tekstovima već iskazali neslaganje sa bugarskim pokušajima zloupotrebe historije u političke svrhe. Tako su se već oglasli Ulf Brunnbauer, Florian Bieber i neki drugi. Oglasila se i grupa historičara iz postjugoslavenskih zemalja, koja je ove godine inicirala i Deklaraciju „Odbranimo historiju“. Da li očekujete da će to imati neki pozitivan uticaj, s obzirom da ovaj makedonsko-bugarski spor ima dugu tradciju?

Najprije, bilo bi neprofesionalno ako kažem da zloupotreba historije postoji samo u Bugarskoj. Ona je prisutna u S. Makedoniji, ali i u drugim zemljama regiona. Jedina razlika u makedonsko-bugarskom sporu je što trenutno jedino bugarska vlada se oslanja na historiju ili kako oficijalna Sofija kaže „historijsku istinu“ u građenju prijateljstva i dobrosusjedskih odnosa.

Što se tiče reakcija, očekujem da one podignu svijest u javnosti i kod političkih elita da je trenutno stanje opasno ne samo za EU integraciju S. Makedonije, već i za cijeli region, ali i same evropske principe i vrijednosti o kojima toliko mnogo pričaju svi evropski izaslanici kad posjećuju naš region. Osim toga, intelektualne i političke elite imaju odgovornost da ukazuju na opasnosti koje proizlaze od štetnih politika i odluka država i državnih institucija. Oni, bez razlike na njihovu nacionalnu pripadnost, imaju odgovornost i pozvani su da reagiraju kada se javljaju tendencije negiranja zločina, kade se promovira historiski revizionizam, kada se negiraju ljudska prava itd.