Uspon i slom fabrike „Rudi Čajavec“ u Banjaluci

Uspon i slom fabrike „Rudi Čajavec“ u Banjaluci

cajavec banja luka

Piše: Gordana Katana

Firma „Rudi Čajavec“ iz Banjaluke je osnovana 1950. godine rješenjem Ministarstva narodne odbrane FNRJ. Firma je proizvodila elektroniku za vojnu industriju, a pored toga i radio prijemnike za automobile, računarsko radarske sisteme, kamere, medicinsku elektroniku. Preduzeće, nazvano po čuvenom partizanskom pilotu, već naredne godine gradi hotel za smještaj svojih radnika. Slijedi usvajanje savremenih tehnologija, pa izgradnja novih pogona i zgrada sa stanovima za zaposlene.

Nadavno je Gordana Katana objavila veliki članak o sudbini ove fabrike, a mi na našem portalu prenosimo dijelove.


Samo četiri godine od svog osnivanja “Čajavec” je prihvatio proizvodnju automobilskih i traktorskih manometara, termometara, ampermetara, pokazivača pravca, prekidača, startera, signalnih lampi, kontrolnih sijalica i brisača stakla. “Iskra” je proizvodila indukcione kaleme, diname za osvjetljenje i naponske regulatore, a “Saturnus” automobilske i traktorske reflektore, auto-pumpe i auto-ogledala. Zahvaljujući tome, u veoma kratkom roku osvojena je proizvodnja opreme za motorna vozila. Najveći kupci su bili mariborski “TAM” i Pribojski “FAP”. Osnovano je i zajedničko predstavništvo u Beogradu, sa zadatkom da proučava potrebe i zahtjeve tržišta i mogućnosti plasmana proizvoda. Ova saradnja donijela je jugoslovenskoj privredi ogromne devizne uštede, a kolektivima značajnu materijalnu korist.

Rješenjem NOO Banjaluka, broj 26297/56 od 1. avgusta 1956. odobrena je promjena naziva preduzeća, koji je glasio: Fabrika za elektromehaniku i elektroniku “Rudi Čajavec”. Rješenjem Okružnog privrednog suda iz 1956. odobrena je industrijska proizvodnja opreme i instrumenata precizne elektromehanike i elektronike.

Značajan iskorak u razvoju “Čajavca” načinjen je 1955, kada je otpočela proizvodnja UKT i radarske tehnike.

Prilikom osnivanja fabrika je zapošljavala 57, tokom 1956. godine 560, a sedam godina kasnije čak 1.719 radnika, od kojih su 35 odsto bili inženjeri i tehničari. Vođena je stalna briga o profesionalnom uzdizanju kadrova, pa je proizvodnja, u odnosu na početnu godinu, povećana čak pet puta.

Proizvodnja

Realizujući Perspektivni plan razvoja preduzeća za period od 1956. do 1961, pored proizvodnje za potrebe JNA, “Čajavec” počinje da proizvodi i robu široke potrošnje. Iz njegovih pogona sada izlaze proizvodi komercijalne elektronike (televizori i auto-prijemnici “Bosna”). U saradnji sa “Iskrom” iz Kranja, “Saturnusom” iz Ljubljane i “Teleoptikom” iz Zemuna, “Čajavec” izbacuje na tržište elektroopremu za motorna vozila, a u saradnji sa karlovačkom “Jugoturbinom” opremu za potrebe Jugoslovenskih državnih željeznica (generatore od 500 i 900 Nj i regulatorske kutije). Pored toga, proizvode se i razni civilni artikli, industrijski i kontrolni manometri i elektromotori od 30 Nj i drugo. Plasman proizvoda “Čajavca” bio je zagarantovan.

Da bi popravio standard zaposlenih, Radnički savjet “Čajevca” je sredinom 1954. donio odluku o osnivanju menze u ulici Maršala Tita 121, a sljedeće godine u krugu preduzeća je otvoren bife. Na sjednicama Opštinskog vijeća i Vijeća proizvođača NOO Banjaluka, održanim 12. aprila 1956. godine, odobreno je osnivanje Radničko-službeničkog restorana i Doma za samce u Titovoj ulici. Značajna sredstva izdvajana su i za stambenu izgradnju. Stambene zgrade “Čajevca” su umnogome izmijenile fizionomiju Banjaluke. Najveća među njima, ona kod Gradskog parka, sa 96 stanova i četiri lokala, dovršena je sredinom 1954. godine.

Fabrika je poslovala sa visokim stepenom rentabilnosti, budući da je bila skoro isključivi proizvođač cijelog niza proizvoda te je, zahvaljujući tome, bila i u situaciji da diktira cijene. (Arhiv Republike Srpske)

SOUR, odnosno Holding, kako je bio ustrojen prema Zakonu o udruženom radu SFR Jugoslavije „Rudi Čajavec“ , činilo je 35 proizvodnih pogona  radnih i osnovnih organizacija udruženog rada i proizvodio je od tranzistora, televizora, auto-opreme, do visokosofisticirane vojne opreme.

Pored proizvodnih pogona u Banjaluci, “Čajavec” je imao svoje proizvodne pogone u Foči, Čelincu, Šipovu, Laktašima, Novakovićima, a jedan manji proizvodni pogon bio je u Rogoznici u Hrvatskoj.

Godišnja vrijednost izvoza do izbijanja ratova na prostoru bivše Jugoslavije iznosila je oko 50 miliona američkih dolara. No, ima li se u vidu činjenica da se u „Čajavecu“ proizvodila visokosofisticirana oprema za potrebe namjenske, „vojne industrije“, prije svega elektronska- balistička oprema koja je bila mozak jednog od najboljih tenkova na svijetu „T-84“, te da su ti podaci i danas nedostupni javnosti smatra se da je vrijednost izvoza premašivala navedeni iznos.

To su bila sasvim neka druga vremena  kada se bolje živjelo. Pozvali su me da radim u Banjaluci 1957. godine. Nakon što sam se oženio ubrzo sam dobio stan od preduzeća. Jako mi je žao što se ta vremena više nikad neće vratiti i banjalučka privreda ponovo dići na noge“. (Predrag Babić, bivši radnik Rudi Čajaveca)

U restoranu “Čajavec holdinga” u centru Banjaluke početkom devedesetih svakoga dana, navode bivši radnici, spremano je 7.000 obroka za radnike ove najveće firme iz sastava namjenske industrije bivše SFRJ.

UVOD U RAT – NAJAVA POČETKA KRAJA

Uvod u gašenje „Rudi Čajaveca“ najavljen je 1992. godine. I prije izbijanja prvih ratnih sukoba Krizni štab Autonomne regije Krajine, tijelo osnovano unutar Socijalističke Republike BiH, donio je, između ostalog odluku o udaljavanju s posla u svim preduzećima, ustanovama, školama, pravosudnim institucijama… u okviru te regije, svih građana nesrpske nacionalnosti. Obrazloženja za takvu odluku nikada nije dano, nijednom radniku/ci koji su dobili otkaz nije uručeno pismeno obrazloženje.

Nedavno dobih link na list splitskog Univerziteta Index o uspjehu Dr.Mance Davora dipl.eng.elektrotehnike koji je učesnik u timu Evropsko-NASA svemirske agencije koji uspješno realizova project InSight spuštajući modul na površinu Marsa. Jedan od vodećih inžinjera u realizaciji Sistema upravljanja vatrom tenka M84 radeći u Rudi Čajavecu RO Profesionalne elektronike predstavlja dio velikog broja inžinjera, tehničara  radnika svih struka koje podigoše Rudi Čajavec dajući mu niz projekata koji i danas predstavljaju tehnološki uspjeh, iako Rudi Čajavec u novim uslovima, naraslog nacionalizma kojemu nije bilo važno da održi proizvodnju ne samo složenih Sistema nego i televizora, auto elektronike i djelova za vozila, površinskih zaštita i izuzetno uspješne proizvodnje alata prestade da postoji.

Često se sjetim dolaska grupe oficira bivše JNA kod generalnog direktora tadašnjeg Rudi Čajaveca davnih 90-tih sa molbom da ne otpuštaju radnike hrvatske i bošnjačke/muslimanske narodnosti i Radoslava Brđanina, šefa Kriznog štaba AR Krajina i jednog iz grupe osuđenih ratnih zločinaca pred Haškim tribunalom, da ako Rudi Čajavec ne može bez tih radnika onda neka i propadne. Ta njegova želja se i ostvari te gigant koji je brojao više od 7000 radnika samo u Banjaluci sa izuzetno bogatim mašinskim parkom, tehnologijama poput preciznog liva, alatnice, višeslojnih štampanih ploča, mikroelektronike, projektovanja i izrade složenih sistema i mnogih drugih iza kojih su stajali brojni stručni timovi na čelu sa inžinjerima poput: Envera Džube, Ismeta Blentića, Mance Davora, Reufa Kovačevića, Dr Partala, Dr Mirsada Hadžikadića, Dr Migdata Hodžića, Ante Anušića, Majkić Branislava, Muhidina Sulejmanpšića, Nedžada Rakanovića, Osmana Kovačevića, Bore Franjića, Dr A.Iliškovića, Pere Kolarevića, vizionara poput Slobodana Cvjetića i mnogih magistara nauka koje R.Čajavec iznjedri. Nažalost, ne mogu nabrojati sve posebno one velikane koji udariše temelje počecima Rudi Čajaveca među kojima moram istaći tadašnjeg generalnog direktora Hadžiomerspahića pod čijim rukovodstvom nastadoše temelji giganta koji svoj puni procvat doživi 80-tih godina prošlog stoljeća. Moram se izviniti mnogima koje nisam spomenuo jer jednostavno unoseći njihova imena dobili bi knjigu, podebelu, ali sa imenima svih zaslužnih, poput Ibre Srkalovića, Miroslava Najrajtera, Ive Marića, radnika prototipa pod rukovodstvom Anđelka Višekrune i mnogih drugih.

Ovo nije samo nekrolog fabrici Rudi Čajavec nego pokušaj da se osvijetli jedan kolektiv koji je između nekoliko radnih organizacija davao život gradu, pa se postavlja pitanje šta bi danas grad imao da tih 7000 radnika svaki radni dan ulazi na kapiju i prvoga u mjesecu dobiva platu pumpajući novi život u sve pore grada. Osim tih radnika i njihovih uspjeha Rudi Čajavec je predstavljao mjesto u kojem se zapošljavala većina svršenih inžinjera Elektrotehničkog fakulteta u Banja Luci, čije je projekte Rudi Čajavec dobrim djelom i finansirao, a čiji su profesori učestvovali u projektima važnim za čitavu bivšu domovinu, napominjući da je na izradi samo tenka M-84 učestvovalo preko 10000 fabrika širom bivše domovine. Rušeći takav gigant urušile su se i mnoge prateće fabrike koje su kooperirale na projektu tenka a da ne spominjem helikoptere, mlazne avione, proturaketne sisteme, artiljerijska oružja, sredstva veze, itd.

Ta stručna radna snaga rasu se po čitavom svijetu i svojim uspjesima pokaza da Rudi Čajavec bijaše rasadnik kvalitetnih radnika svih struka sto im omogući da nakon odlaska sa torbom ili plastičnom kesom, spasavajući glavu i porodicu stanu na svoje noge i žive od svoga znanja i rada. Posebno ističem djecu tih svjetskih građana protjeranih među kojima se iznjedriše mnogi sa doktoratima i magisterijima koji rade na svjetski priznatim fakultetima i u kompanijama predstavljajući dijelom i Bosnu i Hercegovinu. (Aljoša Mujagić, inžinjer, zaposlen u Rudi Čajavecu do 1992. godine sada nastanjen u Kitchener, Kanada)

Radnici/radnice bošnjačke i hrvatske nacionalnosti odlazili su u tišini. Njihove radne kolege/kolegice nisu komentirale svakodnevne otkaze, kao da se nisu ni dogodili. Danas svoje ponašanje pravdaju riječima: „Bio je rat, dešavalo se to u cijeloj BiH“. Druga tvrdnja je da se „šutat moralo da se sačuva posao“. Ko će posao raditi, da li je moguće preko noći otpuštene zamijeniti novom, kvalifikovanom radnom snagom, nije se razmišljalo, niti se to pitanje postavljalo.

SVOJINSKA TRANSFORMACIJA DRUŠTVENE U DRŽAVNU SVOJINU

Naroda skupština Republike Srpske u jeku rata u Bosni i Hercegovini 1993. godine donijela je Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu.

Istim zakonom nije bilo propisano da se uknjižba prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja ima smatrati kao upis prava državne svojine. Narodna skupština Republike Srpske je 2007. godine, stoga je donijela“ autentično tumačenje odredbe člana 3. ovog zakona u kome je navedeno da će se tako nastala državna svojina upisati u zemljišnim knjigama kao svojina Republike Srpske i da će se ta uknjižba vršiti po službenoj dužnosti“.

„Pretvaranje prava na stvarima je pojava da ona prava koja su postojala na stvarima u bivšem pravnom poretku, a u postojećem ne ulaze u krug zatvorenih stvarnih prava (npr. specifična prava na stvarima u društvenoj odnosno državnoj svojini), mijenjaju po sili zakona svoj sadržaj, pretvarajući se u prava takve vrste koja postoje u savremenom pravnom poretku.

Ova promjena se dešava u onim pravnim sistemima koji se nalaze u tranziciji, dok se to rijetko događa u tradicionalnim sistemima. Pretvaranje društvene (državne) svojine u pravo svojine proizvodi vrlo krupne društvene i ekonomske implikacije. To je posljedica sloma cjelokupnog sistema zasnovanog na udruženom radu sa sredstvima za proizvodnju u društvenoj svojini, kojim se htjelo negirati pravo svojine na kome počiva cjelokupna struktura građanskog društva.

Pravni sistem bivše SFRJ se zasnivao na preferiranju društvene svojine u odnosu na tradicionalno pravo svojine. Društvena svojina je oblik svojine karakterističan za socijalističke društvene sisteme i to kao specifičan oblik prisvajanja društvenih dobara od strane društvenopravnih subjekata i u ranijem sistemu je predstavljala osnovni oblik svojine. Ona je, u stvari, bila negacija svojine, jer nije imala titulara u pravom smislu te riječi. To je pružilo gotovo neograničene mogućnosti političkog odlučivanja i intervencije u društveno-ekonomskim odnosima.

Stoga se naknadno pristupilo i izmjenama Zakona o stvarnim pravima čije Prelazne odredbe imaju za cilj ukidanje ranijih socijalističkih odnosa i namjera je da se sva prava, koja izviru iz društvene (državne) svojine i koja su kao takva upisana u javnoj evidenciji, smatraju pravom svojine.

Ovo je veoma značajno, jer svojinski odnosi determinišu i društveno-ekonomske odnose i imaju bitan uticaj na regulisanje i svih drugih odnosa u svakom društvu. Na taj način se domaći pravni sistem usklađuje sa tradicionalnim načelima sistema stvarnog prava i vrši njegova harmonizacija sa pravom članica Evropske unije.

Opredjeljenje za koncept jednog oblika svojine je veoma važno za pravnu sigurnost, ali ono donosi i mnogo dilema u pogledu postupka buduće transformacije. Osnovna namjera zakonodavca bila je da omogući završetak pretvaranja odnosno transformacije prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja u pravo svojine. Ta prava su, na neki način, bila surogat stvarnopravnih ovlašćenja. Ona nisu imala imovinskopravni karakter. Promjena koncepta i naziva oblika društvene svojine, u pravilu, nije provođena u javnim registrima, a do toga je dolazilo po sili zakona. Pravo upravljanja je zamijenjeno pravom korištenja, a ono pravom raspolaganja. Dakle, ta prava nisu postojala paralelno nego je jedno pravo zamjenjivalo drugo pravo. Iz toga bi proizilazilo da je na kraju moglo postojati samo pravo raspolaganja, bez obzira na to šta je bilo upisano u javnoj evidenciji. Imajući u vidu nesređeno stanje u pogledu upisa, zakonodavac je spomenuo sva tri prava. ZSP propisuje da se upisi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja smatraju upisima prava svojine (titular je subjekt koji je bio njihov nosilac), ako društvena svojina nije pretvorena u svojinu drugog lica. (Duško Medić, sudija Ustavnog suda RS, preminuo 2022. godine)

PRIVATIZACIJA

Narodna skupština Republike Srpske 1998. godine donijela je Zakon o privatizaciji državnih preduzeća u Republici Srpskoj.

(...)

Sa distance od 24 godine većina odredbi , uz nedvosmislenu podršku vlasti Republike Srpske, kako one na čijem je čelu bio Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), potom Srpska demokratska stranka (SDS) i Partija demokratskog progresa (PDP), pa ponovo SNSD evidentno je da su zakonske odredbe ostale mrtvo slovo na papiru.

Privatizacija je vršena po mjeri, u ratu stvorene, nove klase poduzetnika čiji kapital je krajnje upitnog porijekla, a kontrolu nad ispunjavanjem privatizacionih ugovora Vlada putem svojih organa nije vršila. Kao rezultat umjesto zadržavanja postojećih i zapošljavanja novih radnika, bržeg privrednog rasta u uslovima tržišne privrede, očuvanja produktivne zaposlenosti i stvaranje uslova za nova radna mjesta, tehnološke modernizacije privrede Republike Srpske ,uvođenje novih, modernih i efikasnih metoda menadžmenta u privredu Republike Srpske, uključivanja privrede Republike Srpske i njenih preduzeća u razvojne tokove evropske i svjetske privrede, te u međunarodno tržište kapitala, podsticanja rasta preduzetništva u Republici Srpskoj na sceni imamo na desetine hiljada nezaposlenih i realni sektor koji postaje zanemariv u stvaranju bruto nacionalnog dohotka.

U Republici Srpskoj je proces privatizacije vodila Direkcija za privatizaciju. Epilog je 80 posto uništenih firmi, izostali su investiranje, zapošljavanje i stvaranje nove vrijednosti, koju su moćnici obećavali. Za razliku od toga, pojedinci su se enormno obogatili i danas taj novac preveli u legalne tokove.

“Imovina koju je opljačkala ova politička garnitura s kriminalcima i skorojevićima je zaista ogromna”, kaže ekonomista Svetlana Cenić. Procjenjuje se da je vrijednost te imovine preko 15 milijardi maraka, a da je prodata za svega dvije do tri milijarde, uzimajući u obzir i milijardu od prodaje “Telekoma Srpske”.

U BiH se odstupilo od prvobitnog koncepta privatizacije koji je bio zasnovan na otkupu certifikata. Za razliku od toga, ušlo se u osnivanje popisa strateških preduzeća koja su prodata pod, u najmanju ruku, sumnjivim okolnostima. Ekonomisti smatraju da se proces ne može vratiti na početak i da je svaka priča o reviziji privatizacije apsurdna. Međutim, može se oduzeti imovina svima koji su na nelegalan i netransparentan način učestvovali u privatizacijama. “Sada bi trebalo donijeti zakon koji bi definisao da sva krivična djela iz perioda privatizacije ne mogu zastariti”.

(…)

Period od 1992. do 1998. godina pokazao je da je vlast loš gospodar. Nakon pretvorbe društvene u državnu svojinu na rukovodne funkcije u preduzećima, što nije zaobišlo i Čajavec postavljaju se politički podobni kadrovi. Tako su četiri ratne i tri poratne godine, osim gubitka stranih tržišta, bile prostor za mešetarenje imovinom preduzeća. Radnici svjedoče da su se nakon rata vraćali u poluprazne hale, da niko nije davao odgovor gdje su nestale mašine, alati, rezervni dijelovi.

(…)

Milena Dodig, sindikalna aktivistica, koja je u Čajavecu radila 42 godine navodi da je u trenutku početka privatizacije očekivana i tražena pomoć Saveza sindikata u cijelosti izostala. Pojašnjava da je umjesto tražene pomoći u zaštiti radničkih prava iz predsjedništva SSRS i granskog sindikata industrije i energetike samo stigao odgovor da je privatizacija nužna i da će ona dovesti do revitalizacije proizvodnje.

Čajavec je bio mali grad u gradu. Zamislite kada preko deset hiljada radnika primi 25-og u mjesecu platu, kolika se količina novca slivala u gradsku kasu. Njegovo gašenje je zločin. Neprevaziđen zločin. Ali za sve ono što nam se desilo koliko sistem krivi smo i mi radnici. Problem Čajaveca, a slična situacija je bila i u većini tih velikih industrijskih postrojenja je što svi zaposleni nisu bili čista radnička klasa. Znatan broj zaposlenih živio je u ruralnim područjima, bavio se poljoprivredom i njima je rad u tvornici bio nešto kao dodatni izvor prihoda. Nije lako raditi na selu, ja to poštujem, al‘ kada se vi dignete u 3.50 h ujutro pa orete njivu do pet, a onda takav umoran dođete na posao do posla vam i nije previše stalo. E, ti i takvi radnici i nisu bili posebno zabrinuti niti zainteresovani za ono što se u privatizaciji sa fabrikom dešavalo. I takve radnike nemate na svojoj strani. Pretvaranje društvene u državnu svojinu jedva da je išta te, 1993. godine, značilo za radnike. Gotovo cjelokupna muška radna snaga bila je mobilizirana i poslana u rat, poslove su u skladu sa mogućnostima preuzele žene radnice. To je tako vrijeme bilo da smo mi koji smo ostali u fabrici razmišljali da je bitno samo da radimo, da se održi proizvodnja. Jer mi smo i u ratu, odnosno ne cijela tvornica, ali pogoni poput autoelektrike izvozili u Srbiju, a preko nje u Kubu , Rusiju. (Milena Dodig)

Tokom razgovora Dodig, a veliki broj bivših radnika smjene upravljačkih struktura ne dovodi u vezu s politikom i ističe da su se promjene desile „sticajem okolnosti“ jer je dosta ljudi otišlo na ratište. Iako svjesni da je kvalitet rukovodećeg kadra znatno opao, radnici su i to bespogovorno prihvatili. Zašto društvena svojina, dakle svojina radnika, prelazi u državnu radnici ne pitaju. I dalje potpuno od odgovornosti amnestiraju političke vođe.

Taj period kod nas u fabrici nije bilo objašnjenja. Kad je rat, vi samo gledali da preživite. To je nama, nametnuto, ta prljava igra. Nismo samo mi iskorišteni jer je to nama nametnuto izvana, našim vlastima. Jer ti stranci su išli za tim da se naša industrija uništi, da bi se oni nametnuli na naše tržište, uzeli naše poslove. Sve su to stranci zakuhali, ja ne vjerujem da su to naše vlasti htjele. Možda je neko u tome i učestvovao“.  (Milena Dodig)

SINDIKALNE BORBE – OSNIVANJE RAZVOJNE ORGANIZACIJE SINDIKATA – ROS ČAJAVEC

U cilju lakše privatizacije, Rudi Čajavec je rasparčan na 34 organizacione jedinice. Jedan po jedan proizvodni pogon odlazili su u stečaj čak i kada za to nije bilo realnog osnova. „Državni direktori“ obezvrjeđivali su vrijednosti tvornica, mašine i alati su bez ikakvog obrazloženja prodavani, proizvedena roba nestajala je iz skladišta, a novac se nije uplaćivao na račun preduzeća.

Za posljedicu je to imalo isključivanje cijelog industrijskog kompleksa“ Čajaveca“ u Banjaluci sa napajanja električnom energijom, radnici su upućivani na višemjesečna „čekanja“. Bez plata i uplate doprinosa po osnovu zdravstvenog i penzionog osiguranja.

(…)

Iako je imovina ovog preduzeća bila procijenjena prije privatizacije na 73 miliona evra, niko tačno ne zna koliko se zaradilo privatizacijom „Čajaveca“. Ne zna se ni gdje je završilo 20 miliona dolara prijeratnih inostranih dugovanja. Jedino su prema radnicima ostala milionska dugovanja zbog nekoliko stotina godina neuplaćenih doprinosa.

Milena Dodig: “Tokom naše borbe apelovali smo na Vladu RS, vlasti grada Banjaluka, opozicione političare da nam pomognu da spasimo tvornicu. Osim lijepih riječi nismo dobili ništa.” Ona navodi da ni kada je bilo sasvim jasno da se bez borbe neće ništa postići veliki broj radnika “Čajaveca” je čekao da njihove probleme riješi neko drugi.

Tako se na protest organizovan na 59. godišnjicu osnivanja Rudi Čajaveca odazvalo oko 1. 600 radnika.

Ekonomski institut Banjaluka izradio je plan revitalizacije sistema ’Čajavec’, u kome je tada radilo 2.500 radnika, ali je Direkcija za privatizaciju RS isti odbacila i proglašava ga preduzećem od strateškog značaja.

Momčilo Vesović: „Pa onda je proglašeno da nije od značaja za RS. Zatim je na pritisak sindikata proglašeno nekih devet strateških preduzeća gdje je trebalo da se radi poseban program. Nekome očito nije bilo u interesu da taj gigant ostane.“

Damir Miljević, koji je 2001. podnio ostavku na mjesto savjetnika tadašnjeg premijera Mladena Ivanića za privatizaciju, kaže da je jedan od razloga bio i taj što nije mogao da promijeni sistem privatizacije i „Rudi Čajaveca“:

Nikome ovdje nije u interesu da se te bar osnovne stvari, kad je u pitanju proces privatizacije raščišćavaju.“

(...)

Ostatak teksta se može čitati na ovom linku https://drustvenaistorijabl.info/holding-rudi-cajavec-skica-za-portret-ekonomskog-i-industrijskog-razvoja-i-propasti-privrede-bosne-i-hercegovine/

03.05.2024

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.