Častan dodir

Častan dodir

beric gojko dodir casne sestre korica

Izdavačka kuća “Bybook” iz Sarajeva je objavio knjigu Dodir časne sestre Gojka Berića.

Kada novinar golemog profanog znanja, britkog pera i kosmopolitske naravi odluči da svoje ogromno životno iskustvo podijeli sa publikom u obliku fikcije, onda boljeg rješenja do autofikcije nema. Toliko se puta ta riječ „autofikcija“ spomenula u proteklih nekoliko godina, da sam počeo brinuti za njenu semantičku dušu jer postoji realna opasnost da se tako pohaba i otrca, da ćemo ubrzo morati tražiti alternativu u vokabularu. Ipak, ne možemo opisati novo ostvarenje (roman), prominentnog novinara i kolumniste Gojka Berića, a da ne apostrofiramo autofikcijsku prirodu djela i nužne povezanosti faktičke prošlosti i fikcijske djelatnosti autora. Gojka Berića kao novinarsku i kolumnijsku legendu Oslobođenja (prevashodno), ne treba puno predstavljati, dok njegov kosmopolitski svjetonazor svakako prevazilazi njegovu spisateljsku delatnost. Budući da je njegov roman Dodir časne sestre, svojevrsni omaž samom sebi, u njemu možemo putem fikcije i naratora upoznati faktičku narav i životopis autora. Kako to u autofikciji biva, ponovo moramo mutiti, brkati i mućkati naratora i autora, autobiografiju i fikciju, realnost i maštu, budući da autor u napomeni čitaocu i sam navodi da je bilo kako je napisano ili je tako moglo biti.

Narator Gojko Berić u romanu Gojka Berića nas kroz dva glavna poglavlja (Mahala Mejdan I Konoba) putem svoje isprekidane, nehronološke naracije, vodi naprijed i nazad kroz svoj život u punoj njegovoj sinhroniji i dijahroniji, kako vremenski tako i prostorno. Zapravo su to dva poglavlja ukotvena u dva grada u kojima je (pored Sarajeva) najduže boravio Berić − Mostar s jedne i Dubrovnik s druge strane. Pomoću fabule, koja nije linearna i po vremenskom redu, možemo sastaviti životopis naratora i autora Berića, jer su, rekosmo, fikcija i zbilja ovdje u dubokoj simbiozi. Prostorno i vremenski podijeljen na mostarski i dubrovački segmenat, roman se po istim tim aspektima dijeli na hercegovačku i mediteransku komponentu. Kroz tu sintagmatsku/paradigmatsku (skoro) dihotomiju, saznajemo specifikum dvaju gradova i njihovog kulturnog konteksta. Opisujući svoje doživljaje, odnose sa ljudima, porodicom, ocem, drugovima, poznanicima, osobito njegov odnos prema ženama, Berić nudi vivisekciju jugoslovenske zbilje u pomenutim mjestima. Obuhvatajući periode prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, Berićev roman predstavlja vremenski i prostorni presjek čitave jedne ere iz vizure partikularne ali paradigmatske priče jednog čovjeka. Kroz njegovu životnu priču i mi kao adresati poruke susrećemo, upoznajemo i otkrivamo iznimno poznate i eminentne slikare, pisce, političare. Premda su pikatenrije oko njih (Save Radulovića, Koče Popovića i sl.) veoma privlačna i zanimljiva dimenzija romana, ne može se reći da opis i predstavljanje tzv. običnih ljudi u romanu (poput časne sestre u autobusu ili gđe Ele recimo), u tom pogledu zaostaju. Naprotiv.

Berićev stil ne pretenduje na visine i ne dodiruje nikakve estetske ekstaze, ali su njegovi redovi vrijedan dokument i retrospektiva pozamašnog djela prethodnog vijeka, kao i kulture i dinamike jedne nestale zemlje u njemu, jedne nestale realnosti te uništene budućnosti koja aposteriori razara, pljačka i devastira vlastitu prošlost. Dodir časne sestre predstavlja dodir različitih svjetova, nestalih i pokrenutih, dodir ljetnje smrti u Dubrovniku i zimskog života u Mostaru, dodir propasti i pesimizma, bez koga − zna se, nema nade.

Preuzeto sa stranice Bybook https://buybook.ba/article/castan-dodir-87  

  

28.04.2024

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.