Napad i okupacija Sarajeva

Napad i okupacija Sarajeva

Nakon što su 6. aprila 1941. prve njemačke bombe pogodile Sarajevo, stanovništvo je u strahu, panici i neizvjesnosti dočekalo prvo naredno jutro. Da je ratni požar zahvatio i jugoslavenski prostor nije više bilo sumnje, a građanstvo je s velikom pozornošću pratilo vijesti koje je plasirala jugoslavenska štampa. Istog dana kada je ratni požar zahvatio Sarajevo „narodu srpskom, hrvatskom, slovenačkom,“ obratio se jugoslavenski kralj Petar II, a njegovo je obraćanje narednog dana u cjelosti prenio Narodni list. Naglašavajući da se ratni sukob Jugoslaviji nametnuo protiv njene volje, te da je „ratni metež došao i do jugoslavenskih granica,“ uprkos nastojanjima da, držeći se po strani, ostane izvan istog, jugoslavenski kralj je rat simbolično nazvao „borbom za opstanak.“ Ovako upotrijebljena sintagma trebala je naglasiti i ojačati jedinstvo, volju i odgovornost Sarajlija prema sebi, ali i prema „otadžbini,“ te pobuditi njihove patriotske osjećaje. Kralj Petar II je važnost „patriotskih osjećanja,“ u očuvanju cjelovitosti zemlje, naglašavao i ranije. Pored toga što je u zakletvi koju je položio na Ustav Kraljevine Jugoslavije obećao da će iznad svega čuvati jedinstvo naroda, kralj je po stupanju na prijestolje, posebno izdvojio Sarajevo, te istakao da Sarajlije posebnim intenzitetom i dalje manifestiraju svoja patriotska osjećanja.

O njemačkom napadu na Sarajevo i Jugoslaviju, u kontekstu jedinstva jugoslavenskog naroda, pisao je i službeni list Kraljevske banske uprave Drinske banovine, Narodno jedinstvo. Osuđujući kukavički čin Njemačke, koja je, bez najave, „podmuklo i iznenada onako kako dolikuje tiraninu, nagovijestila rat slobodarskoj i miroljubivoj Jugoslaviji,“ list je isticao da je „srpski, hrvatski i slovenački narod ujedinjen danas više nego ikada i okupljen oko prijestolja svoga kralja,“ te da građanstvo s punim povjerenjem gleda „u svoje vodstvo, u vladu narodnog jedinstva i Vrhovnu komandu hrabre jugoslovenske vojske.“ Iako je u gotovo svim javnim nastupima koristio priliku da građanstvu ulije puno povjerenje u jugoslavensko vodstvo, te da ga, istovremeno, podsjeti na odgovornost i obavezu učešća u odbrani jugoslavenskih interesa, Petar II se odgovornosti, kao jugoslavenski kralj, neposredno po izbijanju rata, odrekao. Stoga je, bez obzira na nešto ranije dato obećanje da će „bditi zajedno sa narodom,“ te da će „svuda s najvećim pregnućem učiniti sve najbolje što se može u toj borbi koja (nam) je nametnuta,“ (podvukla M.R.) i prije nego je Kraljevina potpisala zvaničnu kapitulaciju, sa preostalim dijelom jugoslavenske kraljevske vlade, pobjegao.

S obzirom na to, da se nakon jednog očekivao i drugi napad, napetost se u atmosferi Sarajeva osjećala na svakom koraku i narednih dana. Premda su novinski naslovi, preplavljeni savjetima i uputama, trebali umiriti Sarajevo i pozvati ga na savjesno i odgovorno postupanje u sada već ratnim okolnostima, pojedini su, iako nesvjesno, ipak širili strah i neizvjesnost među građanstvom. Tako je u rubrici „U pažnju građanstva“, Narodno jedinstvo pozivalo na oprez instruirajući građanstvo kako se zaštititi u slučaju novog vazdušnog napada na Sarajevo, ali je ovakvo pisanje, budući da je nagovještavalo novi napad, više produciralo strah kod Sarajlija nego što je imalo umirujući efekat.

Već narednog dana, u trenutku dok su njemačke postrojbe ulazile u Zagreb, Slavko Kvaternik je preko radio postaje Zagreb, pročitao proglas o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske u čije će okvire ući i Sarajevo, u koje je samo pet dana kasnije umarširala njemačka vojska. Trenutak kada su njemačke trupe ušle u grad, važan je povijesni momenat za Sarajevo, budući da je sve ono što je uslijedilo poslije, u značajnoj mjeri izmijenilo život i svakodnevnicu stanovništva. Službeni list Kraljevske banske uprave Drinske banovine, do tada svakodnevno informirajući stanovništvo o „skovanim planovima Rajha koji je udario na suverenitet, neutralnost i slobodu svih Srba, Hrvata i Slovenaca, a pod patronatom najvećeg zločinca svih vremena i njegove prljave igre“ sada je u pomirljivom i posve neutralnom tonu, lišenom svakog kritičkog prizvuka usmjerenog prema nacističkim i fašističkim snagama, u cjelosti prenio naredbu njemačkog generala. Informaciju o predaji jugoslavenske Vrhovne komande koja je 15. aprila 1941. godine izdala „nedvodomno naređenje da sve trupe bez razlike odmah polože oružje,“ stanovništvu Sarajeva obznanio je njemački general dva dana kasnije. On je već u prvom obraćanju Sarajevu najavljivao završetak stare i početak nove povijesne epizode u koju je Sarajevo sa ulaskom njemačke vojske uplovljavalo, te krutost i nefleksibilnost novog režima kome je upravo nacistička Njemačka dala blagoslov. Riječima da će svako „lice koje će od sada upotrijebiti oružje protiv njemačkih vojnih lica biti smatrano za buntovnika i odmah strijeljano“ – njemački general je pozdravio Sarajevo. Kako se sa etabliranjem organa nove vlasti krenulo odmah po ulasku njemačkih trupa u Sarajevo, formirana je Komanda grada Sarajeva na čelu sa pukovnikom Beckerom, a u grad su potom pristigli i Odredi njemačke policije te službe bezbjednosti koji su bili zaduženi za osiguravanje mira. Tako je odmah nakon naredbe njemačkog generala, uslijedilo i obraćanje komadanta grada, pukovnika Beckera čiju je naredbu bez dodatnih eksplikacija i komentara, u cjelosti prenio službeni list Narodno jedinstvo.

Ovo su bile jedne od posljednjih informacija koje je o okupaciji Sarajeva prenijelo Narodno jedinstvo, budući da su neposredno nakon kapitulacije Jugoslavije ugašeni i njeni zvanični listovi. Njih su zamijenili službeni listovi novoformirane države koji su počeli sa radom ubrzo nakon što je zgradu Kraljevske banske uprave preuzelo Povjereništvo Nezavisne Države Hrvatske za Bosnu i Hercegovinu. Tako je bosanskohercegovačko povjereništvo dva dana nakon uspostave, 26. aprila izdalo prvi broj svog zvaničnog lista, koje će u narednom periodu svojim informativno – propagandnim djelovanjem služiti promoviranju ideja i ostvarivanju ciljeva ustaškog pokreta i nacističke ideologije, što ću nastojati prikazati u narednom dijelu rada.

Nakon okupacije: (re)organizacija, (de)stabilizacija, transformacija?

Sarajevska svakodnevnica je od okupacije grada bila ispunjena različitim oblicima represije vidljive u pokušajima kontroliranja svakog slobodnog mišljenja i onemogućavanja bilo kakvog političkog djelovanja. Službeni je list informirao javnost o pojedinačnim slučajevima koji su se oglušili o naredbe vlasti da predaju svoje vatreno oružje, naglašavajući posebno težinu kazne za počinjeni prijestup: Jedno je lice zbog toga strijeljano na željezničkoj stanici ili Ko bude zatečen sa oružjem ili pri pljački biće kažnjen na ratnom sudu. Premda su ovakvi iskazi intenzivirali i pojačavali postojeći strah, nesigurnost i zabrinutost za vlastiti život pojedinca, oni nisu odmah imali željenog učinka. Stanovništvo je dugo odbijalo predati oružje i eksplozivne naprave, vjerovatno računajući da će se na taj način u slučaju potrebe zaštititi od vlasti u koju nije imalo povjerenje. Kako bi se ostvarili psihološki ciljevi, i u potpunosti ovladalo potčinjenim stanovništvom, Sarajevski novi list je podcrtavao surovost kazne za počinjeni prijestup. Apostrofirajući legitimitet odluka prijekog suda, kao i potpuno odsustvo odgode kazne te bilo kakve molbe za pomilovanje, Sarajevski novi list je prenio informaciju o njegovom osnivanju. Kao dio pravosudnog sistema, ovaj je sud uspostavljen odlukom Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja u maju 1941. godine sa zadatkom da sudi za sva kažnjiva djela počinjena od 6. aprila. Saznanja da se protiv osude prijekog suda nije dopuštao nikakav pravni lijek, da molba za pomilovanje nema nikakve odgodne moći, te da se kazna smrću ima izvršiti strijeljanjem samo tri sata nakon proglašenja osude, trebala su upozoriti na dosljednost, rigidnost i nefleksibilnost novog režima. Promjene u pravcu gašenja slobode pisane riječi bile su praćene potpunom obustavom svakog političkog djelovanja što pokazuje naredba sarajevskog gradskog predstojnika za resor javnog reda i mira Petra Petkovića kojom su raspuštene sve političke stranke, a svi vidovi okupljanja u većim grupama na javnom mjestu najstrožije zabranjeni.

U narednim mjesecima 1941. Sarajevo je pod utjecajem nove vlasti polako gubilo svoj jugoslavenski duh, istovremeno tranformirajući se u grad koji je u potpunosti nosio obilježja vladajuće ideologije. Najprije se krenulo sa izmjenom ćiriličnih natpisa, koji su se sa svih javnih mjesta po naredbi ustaškog povjerenika morali ukloniti do kraja mjeseca aprila. Uslijedila je izmjena naziva ulica, trgova i mostova, koji su umjesto dotadašnjih, koji su bili reprezenti jugoslavenstva međuratne Jugoslavije, dobili nazive po istaknutim ličnostima čije su se zasluge iz prošlosti uklapale u koncept hrvatstva Nezavisne Države Hrvatske ili su bili u skladu sa postulatima nacističko-fašističke ideologije. Tako je Vojvode Stepe Obala postala Obala Adolfa Hitlera, Kralja Aleksandra ulica preimenovana je u ulicu Ante Pavelića, a Vilsonovo šetalište obojeno bojama fašističke Italije, postalo je Musolinijevo šetalište. Vrijedi pomenuti da su istaknuti muslimanski pojedinci prohrvatski orijentirani koji su novoj vlasti dali podršku, ili su u istoj obnašali neke od funkcija poput Ademage Mešića ili Hakije Hadžića, u znak zahvale, također, dobili svoje ulice. Kina, pozorišta i druge kulturne ustanove su otvorivši vrata, ponovo počeli sa radom, ali su svoj program u potpunosti prilagodili ideologiji novog vremena. Tako su se na repertoaru sarajevskih kina Apola i Imperiala našli filmovi simboličnih naziva poput monumentalnog filma Bizmark, ili dokumentarnog filma Sieg in Westen (Pobjeda na Zapadu) koji je u epohalnom svjetlu prikazivao uspjehe njemačke vojske. Projekciju filma Snaga Njemačke i bijeda Crvenog raja, koji obiluje fragmentima teških i žilavih borbi njemačkih savezničkih vojnika u ledenim stepama Sovjetske Rusije i žarkim afričkim pustinjama, sa velikim je interesovanjem u nekoliko navrata, ispratila sarajevska publika. Budući da su svojom sadržinom naglašavali snagu i moć njemačke vojske istovremeno promovirajući kult ličnosti jednog vođe naroda, filmovi propagandnog sadržaja trebali su indoktrinirati stanovništvo, te potpuno ovladati njihovim moždanim ćelijama.

Moglo bi se na osnovu pisanja Sarajevskog novog lista zaključiti, da je kulturni život u Sarajevu ponovno procvjetao i to zahvaljujući konkretnim koracima koje je nova vlast poduzela kako bi gradu vratila zaboravljeni kulturni sjaj. I dok se s jedne strane, sa velikim entuzijazmom aplaudiralo svemu onome što su organi vlasti Nezavisne Države Hrvatske u kratkom periodu uradili na normalizaciji, uslijed ratnih zbivanja prekinutog, kulturnog života, dotle se sa druge strane nastojalo minorizirati sve ono što je na ovom polju prethodnih godina radila jugoslavenska vlast. Iz pozicije Sarajevskog novog lista, godina 1941. bi za Sarajevo, u kulturnom pogledu značila preobražaj, izlaz iz dekadentnog stanja u koje je grad sa ulaskom u jugoslavenske okvire zapao, te njegovo potpuno oslobođenje, budući da je u međuratnom periodu Sarajevo bilo pastorče u svakom pogledu. Umjesto o materijalnoj šteti koju su muzeji, kina i drugi kulturni objekti, pretrpjeli bombardiranjem grada, Sarajevski novi list je pisao o kulturnoj stagnaciji sarajevskog muzeja koji je kao jedan od najboljih u srednjoj Europi, insitucija svjetskog glasa, životario s prosjačkim mrvicama beogradskih budžeta. Ono malo što je na kulturnom polju učinjeno i stvoreno u Sarajevu pripisivano je ličnom trudu i zalaganju samih Sarajlija.

Zanemarujući materijalnu štetu koju su stambeni i turistički objekti pretrpjeli u bombardiranju grada, Sarajevski novi list je narednih dana sa velikim uzbuđenjem i pozornošću pratio napredak poduhvata koje je gradska uprava poduzela u pravcu normalizacije gradskog života. Akcentirajući važnost i sveobuhvatnost poduzetih mjera, isticano je da je poglavarstvo grada Sarajeva pristupilo temeljitom uređenju i popravci gradskih ulica. Prvobitno se krenulo sa uklanjanjem ostataka porušenih stambenih objekata koji su se u zavisnosti od stepena počinjene štete obnavljale ili nanovo gradile, da bi se potom pristupilo obnovi porušenih gradskih hotela te drugih značajnijih kulturnih i poslovnih objekata u gradu. Nakon popravke škola za čiji je temeljit oporavak i dezinfekciju „gradska općina izdvojila 70 000 dinara“ nizali su se svijetli primjeri nove vlasti koja je nesebično izdvajala nemale svote novca za obnovu i prosperitet Sarajeva. U tom je segmentu važno ilustrirati ton u kome se informirala javnost o obnovi državne bolnice, čija je modernizacija, s obzirom na prilike u kojima se ova zdravstvena ustanova našla uslijed ratnih zbivanja, bila od vitalnog značaja za grad. Koliko je bilo važno istaći ogromnu pomoć države našoj bolnici, kao i njene intencije da u narednom periodu Sarajevo postane medicinski centar jugoistočnog dijela države Hrvatske, toliko je bilo od značaja još jedanput podcrtati sve neuspjehe jugoslavenske vlasti. Ti su se neuspjesi ogledali u nastojanjima „vladajućih srpskih političara u bivšoj Jugoslaviji da na svim područjima, pa tako i na zdravstvenom polju zapostave Herceg Bosnu.“ Nasuprot jugoslavenskoj vlasti koja je za dvije decenije u okviru gradske bolnice podigla „samo dvije beznačajne zgrade,“ ponosno je stajala novoformirana vlast u „najkraće vrijeme uspjela podići državnu bolnicu na onaj stupanj koji joj pripada.“ Tako je u sarajevsku bolnicu trebao pristići značajan broj ekspertnih liječničkih timova sa kojima bi Sarajevo postalo moderno medicinsko središte cijele države.

Uporedo sa mjerama poduzetim u pravcu obnove zdravstvenih i obrazovnih objekata, te sa pokušajima oživljavanja kulturnog života, normalizacija prilika u gradu se ipak odvijala sporo i oprezno, i pod strogim nadzorom režima. Pored već pomenute zabrane javnih okupljanja, te gašenja političkog života, na snazi su bile i mjere ograničenog kretanja, uvedene odmah po ulasku njemačke vojske u grad. Iako je prvobitno bilo odlučeno da policijski sat stupa na snagu od 21 časa i traje sve do 6 sati ujutro, mjesec dana kasnije mjere kretanja su revidirane. Prema pisanju Sarajevskog novog lista, u narednom periodu pa do kraja 1941. godine nijedno se građansko lice od 23 časa pa sve do 5 sati ujutro nije smjelo naći na ulici. Nije nevažno pomenuti da je na snazi bila i stroga kontrola putovanja koje su vršili gradski redarstveni organi u čijoj nadležnosti je bilo izdavanje dozvola za putovanje u druge krajeve Nezavisne Države Hrvatske, dok su o kretanju na području Njemačke odlučivali organi njemačkog poslanstva u Zagrebu. Iz ovih odredbi o ograničenom kretanju bili su izuzeti sarajevski Jevreji, Srbi, Romi i druge nepoželjne grupe, za koje je ustaška vlast potpuno slijedeći primjer nacističke Njemačke, pripremila poseban set restriktivnih naredbi i zakona koji je svirepo provođen u praksi. Jevreji se u Sarajevskom novom listu 1941. godine prvi put spominju 24. maja u kontekstu naredbe koje su lokalne vlasti izdale, u namjeri da ih izdvoje i učine lako prepoznatljivim, kako bi se potom u skladu sa antisemitskim zakonima nacističke Njemačke moglo pristupiti konačnom „rješavanju jevrejskog pitanja.“ Pored restriktivnih mjera u pogledu kretanja i činjenice da je za njih policijski sat počinjao u 20 časova, sarajevski Jevreji su bili obavezni, kao znak raspoznavanja, oko ruke nositi žute trake sa plavo otisnutom židovskom šestokrakom zvijezdom u sredini, u kojoj je sa obje strane bila označena njihova jevrejska pripadnost. Sudbinu masovnog stradanja i deportacije u logore, pojedinci su ipak uspjeli izbjeći zahvaljujući utočištima koje su im, percipirajući to kao moralnu i ljudsku odgovornost, pružile brojne sarajevske porodice. Velika je većina, ipak, imala manje sreće, pa je uslijed stalne kontrole redarstvenih organa bivala otkrivena. Sarajevski novi list je izvještavajući o pojedinačnim slučajevima Jevreja koji su se oglušili o naredbe vlasti, svakodnevno informirao o stalnim kontrolama koje su vršili redarstveni organi. Sudbinu dvije mlade Jevrejke Šarike Kamhi i Lenke Adler, koje su, nakon što su preobučene u zarove i sa velom na licu, od strane organa vlasti uhićene, dijelile su brojne jevrejske porodice. Ograničenja, te potpuno isključenje iz političkog, kulturog i upravnog života bile su promjene više nego vidljive u naredbama koje su uslijedile u narednim mjesecima. Iako su odmah po okupaciji grada njemačke vlasti nalagale da dućani nastave sa radom, sarajevska čaršija je ipak radila smanjenim intenzitetom. Osim što se zahtijevalo od svakog Jevreja ponaosob da svu robu koju posjeduje preda povjereništvu za radnje, od svih građana se izričito zahtijevalo da surađuju sa vlastima te da u skladu sa naredbom, pod garancijom potpune diskrecije, prijave Jevreje koji u svojim domovima drže sakrivenu robu. Svaki dućan koji je bio u jevrejskom vlasništvu bio je obavezan jasno istaći tablu sa natpisom Judiches Geschäft, prethodo preuzetu u uredu gradskog poglavarstva. Kako bi se u potpunosti slomila njihova finansijska i privredna moć od banaka se tražilo da u cjelosti obustave sve transakcije i uplate Jevrejima. Osim za Jevreje, njemačka je okupacija donijela velike promjene u životu sarajevskih Srba. Isključenja iz političkog, kulturnog i privrednog života, različiti oblici diskriminacije i diskreditacije, su uz istrebljenja i masovne deportacije 1941. godine postala dio njihove surove stvarnosti.

(Izvod iz rada „Proljeće u znaku promjena: Sarajevo 1941. godine“ objavljenog u zborniku Između rata i mira. Sarajevo u prelomnim godinama 20. stoljeća, Sarajevo: UMHIS, 2020.)

02.04.2024

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.