Priča o Braci Alikalfiću, jednom od projektanata sarajevske Zetre: bio je vječni entuzijasta

Priča o Braci Alikalfiću, jednom od projektanata sarajevske Zetre: bio je vječni entuzijasta

Amir Vuk Zec je u listu Oslobođenje objavio tekst o Braci Lidumilu Alikalfiću, arhitekti koji je dao važan doprinos razvoju Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Podsjećamo, Alikalfić je rođen 1938. u Mostaru, a diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu 1962. godine. Od septembra 1990. do februara 1995. bio je na funkciji pomoćnika ministra u Ministarstvu prostornog uređenja i zaštite okoline BiH. Umro je u Sarajevu 22. februaru 2024. godine. Sahranjen je na gradskom groblju Lav u Sarajevu sa pogledom na Zetru. Na našem portalu prenosimo dio teksta.

San generacije

Za mlađe arhitekte evo zanimljiva podatka. Braco je jedno vrijeme rastao, a čitav život bio u kontaktu sa Borisom Podrekom, jer veliki evropski arhitekta je neko vrijeme živio u Mostaru. Bracina arhitektura i izvedeni uglavnom javni - sportski objekti su bili odraz njegovog angažmana i odnosa tog vremena do prostora. To su objekti izrazito društvenog i naglašenog javnog karaktera, kakve današnje vrijeme ne gradi, niti promiče, jer nisu tržišni. Danas sve mora biti opravdano kroz dobit. Ne znamo danas “korisnost beskorisnih objekata”, zato se pitamo šta sa Skenderijom. Danas je to skoro zaboravljena i rekao bih neostvariva relacija u viziji prostora.

Braco se u svojoj karijeri sigurno tim otvorenim i sportskim duhom opredijelio, specijalizirao za sportske objekte i otvorene prostore rekreacije, edukacije mladih kroz sport. Pitam se da li danas neko posjeduje takvo formirano znanje, empirijski provjereno, što istinsko znanje i jeste. Danas imamo informacija kao nikad i sa AI inteligencijom bićemo preplavljeni obiljem toga, ali faliće nam Braco da nas svojom ljudskom gestom uputi u pravom smjeru. Bracin profesionalni angažman pretvorio se u njegov stil života.

Svako vrijeme nosi svoje breme, ali znamo da je njegova generacija disala punih pluća, jer oni su za života ostvarili najveće svoje snove. Biti aktivni član, doprinositi i maštati o tako velikim objektima za zajednicu kao što je Zetra, nositi odgovornost je najveća ispunjenost življenja. Biti od koristi kolektivu. Braco sa svojim prijateljem, velikim čovjekom, našim profesorom Dušanom Đapom ostvaruje san generacije izgradnjom dvorane Zetra. To je bio jedan od najvećih poduhvata u organizaciji Zimske olimpijade 1984. godine. I Zetra je postala i ostala simbol grada. Kao autorski tandem oni za to dobiju tada najveće priznanje među arhitektima, prestižnu saveznu Borbinu nagradu 1982. godine, kao i priznanje od grada Sarajeva Šestoaprilsku nagradu 1986.

Sudbina hoće da nas Braco napusti baš nakon proslave 40 godina od tih momenata kada je Sarajevo stvarno bilo centar svijeta. Biti jedan od najvažnijih projektanata sportskih objekata i vanjskih sportskih terena u tom “Periklovom dobu” za ovu zajednicu, biti u naponu snage i životne energije, kada je sve okolo odisalo optimizmom, raditi i to dijeliti sa drugima je punina života, za razliku od današnjeg nametnutog defetizma, ja mislim da je to bila privilegija tog vremena. To je bilo vrijeme kolektivnog angažmana i rekao bih svijesti o zajednici, kada se nije pitalo do kada se i koliko se radi.

Današnje generacije koje rade za pare, ne mogu shvatiti taj kolektivni entuzijazam. Opuštali bi se u Collegiumu Artisticumu, nakon otvaranja izložbi, čije je vrijeme otvaranja bilo u to doba oko 18 h, jer tada se radilo do tri popodne. Ručak, malo odmora, pa na izložbu. Onda bi ostala noć za druženje i gotovo uvijek strasne diskusije poslije izložbe završavale su se pjesmom, ponekad i recitacijom. To su bili performansi, nikad banalni. Moja draga profesorica Vera Alikalfić, vjerna saputnica u Bracinom životu, bila je ona strana koja je to svojom osobnom plemenitošću, kojom je zračila, održavala i davala u njihovoj toploj relaciji jedan svima primjetan odnos skladnosti, kada se duše nađu.

Znam da je njoj sada ovo najveći gubitak. Njihov “bazni logor sreće” i druženja bio je Zaton. Malo mjesto nadomak Dubrovnika, u koje se svraćalo zbog njih i mnogih drugih Sarajlija, koji su od njega napravili svoje kultno mjesto ljetnih dogodovština. To su bile njihove “ljetne igre”, uz gitaru i gradele. Susreta koji se pamte. Svjedok sam takvog jednog u Zatonu, kada se na dva broda “BH mornarice”, kako smo mi mornari to zvali, Kavalu - Mome Hrisafovića i brodu Igli - Mladena Kolobarića, okupilo toliko Sarajlija i njihovih prijatelja da je mol bio okupiran. To je bio performans koji je trajao dan i duboko u noć.

Današnja okupljanja sa toliko ljudi su formalnog karaktera, sa cateringom, iznajmljenim konobarima. U ono doba su supruge i djeca nosili logistiku i organizaciju, a gradele, vino i gitare dužili su bardovi tog načina života. Tada imati brod i vikendicu nije bio isti poriv kao danas. Nije to bilo samo za tebe i tvoju porodicu nego da se ima mjesto gdje se prijatelji okupe.

Imali smo manje nego danas, a bili bogatiji. Živjelo se i radovalo kolektivno, ali spontano. Toga se Cobra naživio. Vidio sve ove naše planine i odozgo, jer letjeli su helikopterima prije dronova. Hodio po njima dok su bile nevine, jer oni su organizovali Olimpijadu i valjalo je otkriti staze. Jednom mi je priznao da je Bjelašnica tada načeta.

Ostao je aktivan i u obnovi Sarajeva poslije rata, kada je preuzeo i društvo arhitekata. Pokušao je entuzijazam svog vremena da inkorporira u ovo, koje je u svemu u opoziciji s vremenom Bracine najveće aktivnosti, osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sjećam se kako se zalagao da se Bjelašnica očuva kao “bijeli teren”, kako je on to zvao, a da se kao smještajni kapaciteti koriste Hadžići ili okolna sela, Trnovo, bliže gradu.

Da je bilo političke pameti da se to tada prihvati, sada bismo imali potencijalni ekocentar koji ima budućnost. Ovako prostor je nepovratno potrošen.

Vječni entuzijasta

To je bio Braco, vječni entuzijasta, baždaren u onom vremenu, kada se razmišljalo o dobru za sve nas. Potrošićemo mi još prostora i vremena dok shvatimo koliko su ljudi kao Braco bili u pravu. Sada vam oni koji imaju apartmane po Bjelašnici skijaju u Austriji i Italiji. Nije lako bilo ljudima tipa Brace da se smjeste u ovo vrijeme poslije rata, vrijeme nametnutih predatora i špekulanata prostorom. Nije se predavao i zato se on borio gdje je mogao i gdje su imali potrebu za njegovim znanjem.

Njegovim žiriranjem i posvećenošću izgrađen je most sada simbol grada Festina lente, most Pont des Arts, kako ga je u maštanjima zvao također jedan veliki Sarajlija, slikar Vojo Dimitrijević. Braco je bio angažovan i kao neko ko je bio prisutan na svim panelima i izložbama. Durao je, a njegovi saborci su neumitno odlazili. Nestalo je gradskih kafana gdje bi se njegova raja mogla sresti, otišao i Fuko, pa i Collegium onog vremena, Bracu se moglo vidjeti u popodnevnoj šetnji kada je lagano hodio i nosio misli, vraćajući se kući, gdje ga Vera čeka. Prokletstvo današnjeg života je da sam ja to primjećivao iz auta, pa sam uvijek imao potrebu da stanem i pozdravim se sa njim. Jedan od zadnjih susreta ipak se desio pred kraj prošle godine.

10.03.2024

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.