Jasenovac je simbolički i fizički podijeljen između država i naroda koje imaju sukobljene komemorativne kalendare

Jasenovac je simbolički i fizički podijeljen između država i naroda koje imaju sukobljene komemorativne kalendare

Na portalu tačno.net objavljen je članak o koncentracionom logoru Jasenovac, odnosno o tome koliko je ovaj logor danas mjesto sukobljenih sjećanja. Na našem portalu prenosimo dio teksta:

“Jasenovac je bio logorski sustav s brojnim ispostavama. Raspadom Jugoslavije podijelila se i dotadašnja institucija, pa je na desnoj obali Save, danas u Republici Srpskoj, 1996. osnovano Spomen-područje Donja Gradina. Ustaše su tu poubijali na tisuće žena, djece i muškaraca, mnoge objesivši na golemu “topolu uzdaha”. Ništa od toga nije sporno. Pa ipak, “nikakva formalna suradnja ne postoji. Poznajemo ljude koji tamo rade, ponekad se dogovaramo oko grupa koje posjećuju oba spomen-područja”, kaže Pejaković dodajući kako pretpostavlja “da bi naš preduvjet za suradnju bio da u Donjoj Gradini postoji znanstveni pristup, a njihov da mi prestanemo zastupati ono što oni vide kao umanjivanje, pa i poricanje genocida i Holokausta, odnosno broja jasenovačkih žrtava.” Iz Novosti smo više puta zamolili priliku za posjet Donjoj Gradini te razgovor s direktoricom Tanjom Tuleković ili nekim od kustosa. Dobili smo tek odgovor da direktorice do daljnjeg nema, a ponovljene molbe su ignorirane.

RH službeni dokument o ustaškim zločinima nema, no Skupština RS-a 2015. je izglasala “Deklaraciju o genocidu NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima tokom Drugog svjetskog rata”, prozivajući Zagreb za sistematsko zatiranje sjećanja na genocid. Istovremeno Banja Luka tom Deklaracijom propagira megalomanske brojke o 803.000 jasenovačkih žrtava te sama provodi revizionističku operaciju, samo obratnog usmjerenja. U Gradini se planira izgradnja, govore dužnosnici RS-a, “najvećeg memorijalnog kompleksa na Balkanu”, riječima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića – “svesrpskog svetišta”. O tome su RS i Srbija 2022. potpisale memorandum: zapravo, grade dva memorijalna centra posvećena Jasenovcu – jedan je predviđen i u Beogradu. U manipulaciji sjećanjem sudjeluje i Srpska pravoslavna crkva: u zajedničkom upravljačkom tijelu trebao bi sjediti patrijarh Porfirije. Dominantna struja svesrpske javnosti svako propitivanje napuhanih brojki doživljava kao izdaju nacionalnih interesa, pa i – s obzirom na to da je SPC “jasenovačke novomučenike” kanonizirao – kao blasfemiju. Vladika pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk upozoravao je na nedostatak znanstvenih istraživanja o broju žrtava logora, na što ga je sinod prekorio i zabranio mu iznošenje stavova. Nedavno se ponovno pojavio snimak Ćulibrka koji na tribini Srpskog privrednog društva Privrednik iz Zagreba 2019. godine poziva na etičnost istoričara koji nijemo ćute na “državni projekat revizije”, navodeći angažovanje Gideona Greifa i njegovih brojki od 1,4 miliona žrtava. Isti istoričar vodio je Komisiju RS-a koja je negirala genocid u Srebrenici. U javnoj peticiji za Ćulibrkovu smjenu njegovo obavljanje vladičanske funkcije prozvano je “nekom vrsti ponovnog klanja” jasenovačkih žrtava (o cijelom slučaju je na portalima Velike priče i Autograf opsežno pisao Dejan Jović).

– Greif je bio angažovan i na projektima revizije broja žrtava Sarajeva i Srebrenice, što dovoljno govori o zvaničnom odnosu RS-a prema raskrinkavanju mitova. Vladiku je prozvao čak i Milorad Dodik. S obzirom na to da je Ćulibrk prije postanka vladikom bio i koordinator Odbora za Jasenovac SPC-a, te jedan od stručnjaka za pitanja Holokausta školovanih u Jad Vašemu, među najpozvanijim i najobrazovanijim je ljudima iz SPC-a da prozove takav revizionizam. Ukoreni vladika Jovan vodi interesantnu politiku sjećanja. Nasuprot pompeznim najavama za najveći memorijalni centar na Balkanu, on gradi neformalnu mnemoničku mrežu prikupljajući artefakte i otkupljujući kuće koje su bile dijelom kompleksa logora Jasenovac, kao i mnogi, nezadovoljan radom memorijalnog centra Jasenovac – kaže Zoran Vučkovac, doktorand na Univerzitetu u Gießenu, koji se bavi politikom sjećanja i revizionizma.

Nemanja Tubonjić, filozof iz Banja Luke, pojašnjava da se od SPC-a ne može očekivati objektivnost – i danas je kao i 1990-ih bio veoma blizak svim strujama srpskog nacionalizma.

– Definitivno se radi o brendiranju čitavog hrvatskog naroda genocidnim. Nedavno je u Banjoj Luci objavljena knjiga profesora sa Filozofskog fakulteta pod imenom “Hrvatski zločin nad Srbima u rudniku Rakovac i selima Šargovac, Drakulić i Motike kod Banjaluke 7. februara 1942 godine”. Ne postoje hrvatski zločini, postoje zločini hrvatskih fašista, isto kao što ne postoje srpski zločini nego zločini srpskih fašista jer su u tom periodu srpski i hrvatski antifašisti bili udruženi u borbi protiv tih zlotvora – ističe Tubonjić.

Vučkovac i sam dolazi, kaže, iz tipične kozarske porodice “gdje su svi djedovi i bake osjetili na svojoj koži Drugi svjetski rat”. Smatra da spor nije pitanje srpske i hrvatske javnosti nego zloupotrebe tih javnosti. Pitanje karakterizacije nekog naroda kao genocidnog je deplasirano, ističe te dodaje kako se “politika istorije RS-a u tome nije mnogo odmakla mnogo od 1990-ih godina. U BiH generalno imamo problem da se na Drugi svjetski rat gleda kroz optiku ratova 1990-ih, i obrnuto, da se ratovi tokom raspada Jugoslavije gledaju kao prirodni završetak rata koji je epilog morao čekati tokom četiri decenije svima sad mrskog komunističkog perioda”. U zvaničnom kalendaru komemoracija RS-a mnogi su događaji, dodaje, prosto posrbljeni te se istorija stradanja i otpora tumači samo po procentualnom učešću Srba. Spomen-područje Donja Gradina problem sa brojkama više je naslijedilo nego samostalno proizvelo, a institucija nije dovoljno kapacitirana da sama pokrene pitanje revizije brojki. Upućeni znaju da je Muzej žrtava genocida u Beogradu pokrenuo reviziju popisa jasenovačkih žrtava, te da je prošle godine izložen spisak 5.800 kozaračke djece spašene u akciji Diane Budisavljević. Mnogo toga događa se mimo samog Spomen-područja, a sama institucija ne vodi nikakvu posebnu politiku već prati onu RS-a i donekle Srbije, ističe Vučkovac.

Zvaničnici RS-a i Srbije sjećanje na Jasenovac zloupotrebljavaju u kontekstu opravdavanja i negiranja zločina 1990-ih. Dodik tako u Gradini negira genocid u Srebrenici, dok je premijerka Srbije Ana Brnabić na proslavi neustavnog Dana RS-a iz 2022. ustvrdila kako su 9. januara 1992. “Srbi tražili način da sačuvaju mir i sigurnost kako se ne bi ponovio Jasenovac”. Markovina kaže kako srpski nacionalisti žele “monopol nad genocidom”, jer po njihovom kultu mučeničkog naroda žrtva ne može biti počinitelj. Vučkovac navodi da su sva stratišta ovih prostora, srpska kao i ona drugih naroda, afektivno mobilizovana 1990-ih te su mrtvi oživljeni kroz politički povratak na scenu s koje ih više niko nije želio ni mogao skloniti.

– Genocid se u NDH, a Jasenovac ponajviše, koristio kao osnivački mit srpske želje za državom i samostalnošću 1990-ih. Time je igrao ulogu koju je morao odigrati u takvom okruženju. Mi možemo govoriti o zloupotrebi svakog sjećanja jer je sjećanje jedan živ pojam, ono zavisi od političke i društvene zajednice i dominantne prakse sjećanja u određenom trenutku – kaže Vučkovac.

Važno je i pitanje o viđenju ustaških zločina od strane Hrvata i Bošnjaka iz BiH. Vučkovac smatra da manje-više ne postoji odnos bošnjačke i hrvatske politike u BiH prema Jasenovcu, ali da ne treba generalizovati.

– Dominantni bošnjački diskurs o Drugom svjetskom ratu se ogleda u isticanju svog stradanja od strane četnika na istoku BiH te kao osnov za izgradnju sopstvenog narativa sjećanja o genocidu uzimaju hvalevrijedne slučajeve muslimansko-jevrejske solidarnosti, a ne iskustvo genocida nad Srbima ili Romima (i Jevrejima u potpunosti) u BiH. U poslednje vrijeme protežira se teza britanskog istoričara Marka Atille Hoarea o dominantno bosansko-muslimanskom pokretu, koji nije bio ni nacistički ni antifašistički nego autonomni, te time opravdava većinski kolaboracionistički odnos. Hrvatski se politički i društveni vrh trudi biti po strani, ignorišući ustaške nestašluke ali obavezno trudi ukazati na zločinački karakter komunističkog režima te osuditi sve totalitarizme – govori Vučkovac.

Tubonjić ističe da možda neće direktno da opravdava zločine, ali nijedna mainstream politička stranka neće govoriti protiv ”svojih” vojnih formacija, nego će u njima vidjeti heroje, dok će “svi zajedno biti udruženi da ocrne partizanske jedinice i komunističko rukovodstvo.” Bošnjačka se javnost, kaže Markovina, pravi da s NDH nema ništa, “iako su najveći dio zločina nad Srbima u istočnoj Hercegovini i Podrinju počinile postrojbe sastavljene od muslimana.” Problem što je među Hrvatima zapadne Hercegovine partizana bilo možda nekoliko desetaka – među Hrvatima Bosne bilo ih je više, zavisno od regije – a poratne vlasti dva su desetljeća taj kraj tretirale kao neprijateljski: do danas važi narativ “po kojem su partizani isključivo zločinci i okupatori”. Ipak, nedavno su u Mostaru promijenjena imena šest ulica nazvanih po vodećim ustašama.

Na komemoracije u Spomen-području Jasenovac dolaze političari iz Hrvatske, a u Donju Gradinu oni iz Republike Srpske i Srbije.

– To su dva paralelna procesa bez međusobnih dodira. Ta situacija s različitim tumačenjima povijesti doprinosi jedino podjelama. Međutim, trenutno ne postoji okvir za dogovor – smatra Pejaković.

Nema izgleda da se klupko sukobljenih proizvedenih sjećanja i zloupotreba – “kompleks Jasenovac” uskoro razmrsi, a nekadašnji logor postane točka pomirenja i (suo)sjećanja, spajanja raskoljenih memorija i ljudi u peterokutu Zagreb – Banja Luka – Beograd – Sarajevo – Mostar. Vučkovac smatra da je Jasenovac mjesto nemjerljivog emancipatornog potencijala, ali i mjesto koje mora biti prioritet obrazovanja i države BiH, ne samo Srba.

– Jasenovac je simbolički i fizički podijeljen između država i naroda koje imaju sukobljene komemorativne kalendare. Oni su u sukobu čak i kada svoje mitove grade na sličnim osnovama, ne želeći da uče iz iskustva stradanja drugog. Tako nastavljaju cikluse neznanja i mržnje, sa nasiljem kao povremenim ishodom – smatra on.

Markovina smatra da “Jasenovac ostaje mjesto koje dijeli. Nerijetko ga drugačije gledaju čak i antifašisti iz Hrvatske i Srbije”. Doduše, u Hrvatskoj postoji deklarativna ideja da bi taj logor smrti trebao biti mjesto spajanja, koliko god sa strane države neiskrena. Državni vrh je i prilikom trijumfalnih obilježavanja Oluje znao priznati da je sjećanje Srba drugačije nego ono Hrvata.

– Za stvarno suočavanje bi bilo nužno da se Katolička crkva suoči sa svojom ulogom u NDH. Ona to odbija i to je razlog inzistiranja na kanonizaciji Stepinca. Sa srpske strane, ogroman pomak bi bio da se kaže “mi tvrdimo da je u Jasenovcu ubijeno 700 tisuća ljudi, ali razumijemo da hrvatska strana raspolaže drugačijim istraživanjima”. Takvo neantagonizirajuće supostojanje zasad je maksimum kojem se može težiti – zaključuje Markovina.

05.03.2024

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.