Studija koja je pokazala neodrživost dosadašnjih narativa o kraju osmanske vladavine u Bosni

U časopisu Društvene i humanističke studije, Vol. 8, No 3(24) (2023), kojeg objavljuje Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, objavljen je prikaz knjige Hannesa Granditsa “Kraj osmanske vladavine u Bosni: suprotstavljena djelovanja i imperijalna prisvajanja”, koju je 2023. u prijevodu na bosanski jezik (prevodilac: Senada Kreso) objavilo Udruženje za modernu historiju. Autor prikaza je Amir Krpić, a mi na našem portalu prenosimo dio. .

Historija i historiografija o Bosni i Hercegovini ove godine su postale bogatije za knjigu "Kraj osmanske vladavine u Bosni: suprotstavljena djelovanja i imperijalna prisvajanja" u izdanju Udruženja za modernu historiju. Riječ je o bosanskom izdanju knjige originalno objavljene 2022. godine na engleskom jeziku. Autor knjige je njemački historičar Hannes Grandits.

Naslov Granditsove druge knjige o osmanskoj Bosni je dovoljno indikativan. Primarna tema studije je kraj višestoljetne osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Jedno od glavnih obilježja knjige jeste dobra sinteza velikog broja informacija, te pristup koji je podrazumijevao kontekstualiziranje događaja u tadašnji zeitgeist gotovo do u detalje, a što je značilo da se mogao udaljiti od mnogih tvrdnji dosadašnje historiografije, naravno u mjeri u kojoj su mu izvori to dozvoljavali. Takav pristup vodio je i drugačijem razumijevanju ne samo pojedinačnih događaja, nego i ukupne slike onoga što se u i oko Bosne i Hercegovine zbivalo od 1875. do 1878. godine.

Granditsova centralna tvrdnja jeste da događaje u Bosanskom vilajetu u ovih nekoliko godina nije moguće pravilno razumjeti ako se posmatraju izolovano od dinamike dešavanja na višim nivioma. Još jedna važna tvrdnja koju autor iznosi i kroz knjigu dokazuje je ona o predodređenosti i neizbježnosti ključnih ishoda. Suprotstavljajući se uspostavljenim narativima o stagnirajućoj i propadajućoj osmanskoj vlasti u Bosni, te tezi da je već s početkom ustanka 1875. godine ta vlast bila faktički okončana, Grandits tvrdi – a s obzirom na količinu argumenata koje je ponudio, s velikim pravom – da kraj osmanske vlasti u Bosni tih godina uopće nije bio neizbježan niti jednostavan, te da je on zapravo bio rezultat veoma složenih odnosa i na lokalnom/regionalnom i na najvišem evropskom nivou, kao i čestih promjena u pravcima ukupnih dešavanja. Još jedan važan momenat u autorovom pristupu je odbacivanje stroge konfesionalne crte u razmatranju događaja, također karakteristične za dosadašnju literaturu. Iako se ovaj dio ukupnog pristupa donekle slabije primjećuje u knjizi u odnosu na prethodna dva, autor ga ipak pokazuje kroz, recimo, primjere saradnje ili saosjećanja između pripadnika konfesionalnih zajednica u Bosni. On je manje primijetan i zbog same činjenice da su konfesionalne razlike ipak igrale značajnu ulogu ne samo od 1875. do 1878, već i prije i poslije toga.

Analizu događaja Grandits počinje sa tanzimatom, smatrajući da postoji malo dokaza za tvrdnju da je politički konzervativizam i strah od reformi sprečavao bilo kakav napredak. Umjesto toga, dobro poznate činjenice o tanzimatu autor tuma- či upravo suprotno, predstavljajući ih kao najbolji dokaz da posljednje decenije osmanske vladavine u Bosni ni na koji način nisu bile obilježene stagnacijom i nespremnošću za promjene. (...)

Ulazeći u sedamdesete godine, nesporedno pred Hercegovački ustanak, Grandits ukazuje na jedan drugi od Bosne sasvim udaljen događaj koji jeste ostavio ozbiljne posljedice. Riječ je o finansijskoj krizi poznatoj pod nazivom Duga depresija, koja je započela slomom bečke berze 1873. godine. (...)

Grandits se suprotstavlja i predstavljanju suštine ustanka u dosadašnjoj literaturi. Historiografija je stvorila narativ da je riječ o pobuni koju su poveli srpski pravoslavni seljaci u istočnoj Hercegovini sa ciljem nacionalnog oslobođenja, motivisani također i klasnim revolucionarnim ciljevima. Ovdje prvenstveno misli na dva do sada najautoritativnija djela o ustanku – ona Vase Čubrilovića i Milorada Ekmečića. Ovom narativu on protivrječi svojim viđenjem početka ustanka, smatrajući da je nacionalna retorika faktički bila nepostojeća na početku i u prvim fazama. Umjesto toga, on početak ustanka objašnjava kao borbe za vlast u regionu bez jasnih linija raz-graničenja, regionu u kojem su takve prekogranične borbe bile stvar kulture i tradicije, i regionu koji je zbog svega toga prirodno privlačio mnoge prestupnike koji su iz različitih razloga došli u sukob sa osmanskim zakonom. Također, i primarno socijalni karakter ustanka, koji preovladava u Ekmečićevoj knjizi (nacionalni preovladava u Čubrilovićevoj), teško je održiv, budući da su bune, pa i ovu iz 1875. godine, rijetko vodili najsiromašniji slojevi seoskog stanovništva, već uglavnom seoske glavešine ili, kako autor objašnjava, ugledni mještani. Granditsovo razumijevanje početka ustanka teško je osporiti, budući da je argumentacija mnogo uvjerljivija od onih koje su ranije ponudili Ekmečić i Čubrilović. (...)

PREISPITIVANJE TRADICIONALNIH ISTORIJSKIH NARATIVA

Za Granditsa ključni nedostatak postojećih radova je u tome što su dominantni istorijski narativi o Velikoj istočnoj krizi i njenim reperkusijama usmjeren na planove i sukobe ustanika protiv Osmanske države, izostavljajući ulogu šireg – geopolitičkog konteksta ove krize. Autor tvrdi da su postojeći istorijski narativi cijelu temu posmatrali iz vizure nacionalnih pokreta u Crnoj Gori i Srbiji i njihove borbe za nezavisnost. Takav pristup za autora je bio nedostatan, jer je po njegovoj ocjeni zapostavljao drugu, mnogo važniju komponentu ove krize – međunarodni geopolitički faktor.…

Autor se stalno drži i pitanja izbjeglica, ukazujući da je to pitanje dugo vremena u historiografiji bilo marginalno, sve do doktorske disertacije Jareda Manaseka iz 2013. godine. Pozivajući se na brojne konzularne i druge izvještaje, kao i na spomenutu disertaciju naravno, on uporno pokazuje koliko ozbiljnu izbjegličku krizu je ustanak izazvao, a sa kojom se uglavnom manipulisalo. Manipulacija sve većom izbjeglič- kom krizom politički je motivisana. Povratak izbjeglica bi označio kraj ustanka, a spomenutim gospodarima rata i njihovim sponzorima to nije bilo u interesu. Autor stoga lijepo ilustruje da je tek saradnja osmanskih i uticajnih austrougarskih vlasti bila osnova za rješavanje izbjegličke krize. Donoseći dosta detalja iz dokumenata Austrijskog državnog arhiva o pojedinostima razgovora austrijskog guvernera u Dalmaciji sa crnogorskim knezom Nikolom, autor pokazuje kako je u jednom trenutku Austro- -Ugarska vršila snažan pritisak na Crnu Goru da ne opstruira povratak izbjeglica. Iako nema sumnje u tačnost tih navoda, istina je također da je to bilo kratkog vijeka.

Još jedno pitanje u kojem Grandits iznosi drugačije razumijevanje u odnosu na etablirani historiografski narativ jeste pitanje početka rusko-osmanskog rata 1877. godine. On ukazuje da je u dosadašnjoj historiografiji dominiralo razumijevanje ovog događaja iz ugla visoke diplomatije, pa se došlo do stava da su rat intrigama izazvali lukavi i moćni političari i diplomate Velikih sila. Nausprot tome, Grandits nudi jedno koherentnije razumijevanje kroz pažljivije sagledavanje kompleksne dinamike koja je dovela do rata. Mora se, međutim, imati na umu da visoka diplomatija zaista jeste igrala ključnu ulogu, ali se također dolazi do cjelovitijeg shvatanja ako se sagleda ukupna dinamika. On tako objedinjuje tri pitanja u vezi s početkom ovoga rata: osmansko-crnogorske mirovne pregovore, početak osmanskog parlamentarizma i Londonski protokol. Glavni fokus stavlja na crnogorsko pitanje, objašnjavajući da su zbog nepostizanja mira između Osmanskog carstva i Crne Gore propali svi diplomatski napori za izbjegavanjem općeg rata. Uzrok nepostizanja mira on vidi zapravo u ruskom stavu prema tom pitanju, izraženom u jednoj izjavi ruskog ambasadora uoči potpisivanja Protokola. Autor ispravno objašnjava kako je ta izjava istovremeno i uvrijedila osmansku vladu i svezala joj ruke za budući razvoj događaja. Grandits zaključuje da je ovaj ruski (ne)diplomatski potez ostavio veoma širok manevarski prostor vrhu Ruskog carstva da pokrene rat kada god to zaželi. Zaključujući pitanje rusko-osmanskog rata, autor ostavlja dobar opis tog rata jednim ironičnim komentarom: rat koji je započeo pozivanjem na humanitarnu zabrinutost, nakon ruske invazije i totalnog rata, doveo je do potpune humanitarne katastrofe. (...)

Ova knjiga uistinu baca jedno novo svjetlo na prilike u kojima je Bosanski vilajet živio svoje posljednje decenije pod osmanskom vlašću, posebno na godine od 1875. do 1878. Grandits donosi mnogo vrijednih novih saznanja i perspektiva.

Cjelovit prikaz dostupan ovdje.

11.01.2024