Igor Duda: za istraživanje suvremene povijesti važno je analizirati raznovrsne izvore

Igor Duda: za istraživanje suvremene povijesti važno je analizirati raznovrsne izvore

Razgovor sa Igorom Dudom, profesorom na Filozofskom fakultetu u Puli, upriličili smo povodom njegove najnovije knjige pod naslovom „Socijalizam na kućnom pragu. Mjesna zajednica i svakodnevica društvenog samoupravljanja u Jugoslaviji“ koja je nedavno, u organizaciji Centra za historijska istraživanja i Udruženja za modernu historiju, promovirana na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu u okviru projekta “U potrazi za izgubljenim vremenom – Jugoslavija i evropske integracije” čiji je nositelj Univerzitet Humbolt iz Berlina. Ovo je četvrta autorska knjiga profesora Dude koja je pisana tokom dvadesetogodišnjeg naučnog rada, uvijek u saradnji sa izdavačkom kućom Srednja Europa iz Zagreba, koju vodi Damir Agičić sa svojim saradnicima.

Autor: Edin Omerčić

E.O: Nije završila samo turistička sezona koju ćemo pamtiti po bitkama koje su u javnom prostoru vođene oko cijene kuglice sladoleda na istočnoj obali Jadrana. Završena je i doktorska radionica i još jedan, šesti po redu „Socijalizam na klupi“, dva, za historičare velika događaja koja se održavaju na Sveučilištu u Puli, a koje organizuje Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma, koji djeluje nešto više od 10 godina i snažan je impuls u istraživanju historije socijalizma. Kakvi su Vaši dojmovi kao organizatora? Šta je ostvareno u naučnom smislu na polju historiografije? Šta nas čeka u budućnosti?

Igor Duda: Ne bih volio da se to dogodi, ali možda nas čeka sve teže organiziranje znanstvenih skupova i studentskih radionica u vrijeme turističke sezone koja sada zauzima bar četiri mjeseca. Pula je u tom razdoblju prometno najdostupnija i velikoj većini namjernika najprimamljivija, pa i našim kolegicama i kolegama, ali je i najskuplja i gužvom opterećena. Vidjet ćemo koliko dugo će se novac predviđen za akademska okupljanja u humanističkim znanostima moći nositi s rastućim turizmom i njegovom elitizacijom. No, ostavim li to po strani, moji dojmovi o onome što smo od 2012. napravili u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma sigurno jesu dobri. Iza nas je petnaestak knjiga, devet Doktorskih radionica, šest skupova Socijalizam na klupi, dva velika višegodišnja istraživačka projekta Hrvatske zaklade za znanost, brojna predavanja u programu za širu javnost, brojni gosti koji su nas posjetili te niz novih prilika za suradnju. O doprinosu historiografiji i srodnim poljima meni je iznutra teško suditi, ali bilo bi dobro da je on veći od zbroja doprinosa koji bi članovi Centra pojedinačno ostvarili bez njegova postojanja. Ako smo uz to uspjeli oblikovati sredinu u koju se kolegice i kolege rado vraćaju, možemo biti sretni. Bilo je nekih propuštenih prilika, ali nadam se da ćemo moći održati dosadašnju razinu i da budućnost neće biti gora.

E.O: Javno ste istupili, i kao historičar, među jednom grupom intelektualaca, književnika i ekoloških aktivista ste pozvali građane Pule da izađu na nedavno održani referendum za Lungomare. Zašto je važno da historičar i na ovakav način bude ne samo prisutan u javnosti, već da na ovakav način djeluje izvan same struke? Šta nam sve govore rezultati referenduma „Za Lungomare“? Šta je to u historijskom smislu Lungomare značio Puležanima?

Igor Duda: Rado sam se prije godinu dana odazvao na poziv organizatora iz Inicijative Za Lungomare i hvala im na tom poticaju. U toj se aktualnoj temi spojilo moje zanimanje za povijest turizma i slobodnog vremena, povijest sudjelovanja građana u izravnoj demokraciji ili društvenom samoupravljanju u socijalizmu te nezaobilazno zanimanje za povijest Pule. Kada postoji takav znanstveni okvir, bilo bi neodgovorno ne povezati ga s akcijom koja za cilj ima zaštitu općeg dobra. Naime, Lungomare je prostor stjenovitih i šljunčanih plaža te borove šumice zasađene u poratnim radnim akcijama, koji se nalazi u južnom dijelu grada i koji je zeleno-plava oaza za četvrti građene u 20. stoljeću. Odjednom se otkrilo da je pola toga prostora u privatnom vlasništvu, da postoje sumnje u privatizaciju iz 1990-ih i da taj isti vlasnik na mjestu sportsko-rekreacijskog centra želi graditi hotel. Referendum se održao voljom građana jer je inicijativa prikupila dovoljno potpisa, a ne voljom Gradskog vijeća koje je i samo moglo raspisati referendum. Kako na birališta nije izašlo više od polovice birača, posljedica referenduma nije bila izmjena prostornog plana i zaustavljanje hotelskog projekta. Međutim, slučaj ima svoj nastavak i nije završen. Iz istraživačke perspektive, u pitanju je sigurno društveno važna i vrijedna studija slučaja koja puno govori o odnosu prema javnom prostoru i društvenom interesu nekada i danas, o privatizaciji i tranziciji, društveno-ekonomskoj strukturi, krupnom kapitalu i politici na lokalnoj i nacionalnoj razini, pravnoj državi, medijima, građanskim inicijativama i drugim akterima.

E.O: Pa i sam uvodni moto Vaše nove knjige, svojevrsnu posvetu ste o 60-oj godišnjici osnivanja mjesnih zajednica uputili „Aktivistima, onima koji su pokušavali, često i uspijevali“, a s tim je motom u skladu i jedna od Vaših „definicija“ samog pojma mjesna zajednica kao pokušaja „organiziranoga stvaranja utopije sretnog i skladnog susjedstva.“ Hoćemo li uskoro, ili je to već potreba, da se i u knjigama koje govore o historiji razdoblja 70-ih, 80-ih godina, uvrsti rječnik pojmova?

Igor Duda: Godina 1984. jednako je udaljena od kraja Drugog svjetskog rata i današnjice. Rođeni te godine danas su odrasli ljudi na pragu srednje dobi. Da, 1970-e i 1980-e jesu povijest i tako ih treba pojašnjavati. No, recentna suvremena povijest je i mjesto susreta onih koji su je proživjeli i preživjeli te najmlađe generacije koja o tome sluša i upija, sluša i ne čuje, možda uči u školi i na studiju. Istraživati tu vrlo prisutnu živu povijest posebno je osjetljiv posao, neusporediv s pristupom bilo kojem starijem razdoblju. Tekst, kao rezultat takvog istraživanja, teško može zadovoljiti sve skupine, generacije s različitim povijesnim, društvenim i životnim iskustvom. Ipak, mislim da se može pisati tako da sve bude u dovoljnoj mjeri razumljivo i da se pojmovi mogu shvatiti iz naracije, bez pojmovnika s definicijama. Ako je u nekim izdanjima i to potrebno, neka i toga bude, ali nadam se da spomenuti aktivisti, utopija i skladno susjedstvo današnjem društvu ipak nisu strani pojmovi. Već s pojmom mjesna zajednica stvari sigurno stoje drugačije.

E.O: Ili biografski registar? Je li to „generacijska“ potreba koja se zapravo zanemaruje?

Igor Duda: Ako bi riječ bila o tumačenju pojmova iz jugoslavenskog socijalizma, oni su sada već u općoj populaciji nepoznati svima mlađima od pedesetak godina. U devedesetima su rezovima gurnuti u stranu. Mnogi su pojmovi nestali iz papirnatih i kasnijih mrežnih enciklopedija. Pored toga, školsko znanje uvijek i svagdje ima svoje filtere s čijim se posljedicama društvo kad-tad suoči, a s njima se suočavamo i u radu sa studentima povijesti. Kada je riječ o pojmovima, ako se i može pronaći značenje neke kratice, neće se naći pouzdano opširnije pojašnjenje mjesne zajednice, organizacije udruženog rada ili samoupravne interesne zajednice. S raznih strana ima pokušaja i namjera objedinjavanja toga znanja, stvaranja leksikona. I ja sam o tome razmišljao, pa i na temelju iskustva suradnje s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža iz Zagreba na Hrvatskoj enciklopediji i Istarskoj enciklopediji. Ne bi to čak bio ni tako težak posao.

E.O: Ako to nije bilo i ranije, sada je s ovom knjigom to posve jasno – ne radi se samo o talentiranom historičaru koji je uspio objaviti pitke i za širu publiku čitljive i primamljive knjige – već o historičaru širokog raspona sposobnosti koji se kroz nauku gotovo zabavlja, poigrava sa najraznovrsnijim historijskim izvorima. Možeš li se složiti sa tvrdnjom da: Sve je izvor, izvor je sve? Treba li historičar uopšte postavljati pitanje arhiva? Šta je to arhiv? Na koji ste način tokom svog naučnog rada prilazili historijskim izvorima i na koji se način i zbog čega, ako jeste, taj vaš pristup tom pitanju mijenjao?

Igor Duda: Hvala na komplimentima, drago mi je ako uspijevam u tome što si naveo. Istraživanje i pisanje jest ozbiljan posao, ali meni je lakše kada je to zabavno i kada u svemu tome mogu uživati. Vrijedi to i za predavanja. Ne mogu ni zamisliti rad u drugačijim okolnostima. Ne bavim se teškim, mučnim temama, ljudskim žrtvama, pa uživanje nema dvojbenih konotacija. Kada se poslije obrade izvora poslože podaci, citati i ključne točke analize, pisanje postaje stvar stvaralačke igre i vješte naracije. Tekstu se ujutro jedva čekate vratiti, kao u djetinjstvu novoj igrački od koje ste se večer prije nevoljko odvojili. I slažem se, sve može biti izvor ako se podvrgne primjerenoj analizi i interpretaciji, a što su izvori raznovrsniji, tim bolje za temu. Arhivski fondovi jesu ključni, ali nisu ni jedini pa ni glavni izvor za svaku temu. Ako tragate za medijskim odrazima širenja potrošačke kulture, kao ja prije petnaestak godina, u službenim arhivskim dokumentima naći ćete vrlo malo. I baš zato je za istraživanje suvremene povijesti važno da po modelu pristupa pisanom arhivskom gradivu, povjesničarima bude omogućeno koristiti arhive novinskih, radijskih i televizijskih kuća, sada već i internetskih medija, gledati dokumentarne i igrane filmove, pregledavati fotografske zbirke, preslušavati baze intervjua usmene povijesti ako postoje. Sa studentima povijesti trebali bismo razvijati vještinu obrade svih tih raznovrsnih izvora.

E.O.: Mjesna zajednica je kao oblik društvenog organiziranja pojedinaca bila svojevrsni servis, platforma za saradnju sa nekim višim, složenijim subjektima. Kako u Jugoslaviji dolazi do ideje, odakle, i na koji je način ta ideja o osnivanju mjesnih zajednica bila realizirana?

Igor Duda: Tražili su pravi koncept za povezivanje ljudi na mikrorazini, u gradskoj četvrti, manjem naselju i selu. Vjerovali su da su mikroorganizmi ili mikrostrukture prava mjera unutar koje socijalizam može pokazati svoje najbolje lice. Nadali su se da društvo može naučiti upravljati samo sobom, bez izravnog uplitanja državnog birokratskog aparata. Na početku šezdesetih urbanizacija je već dala značajne rezultate, stambene zgrade bile su pune novih stanara koje je trebalo povezati, a općine su postale većima i udaljenijima od građana i dalekih sela. Sve je upućivalo na to da iskustvo mjesnih odbora i stambenih zajednica treba transformirati u mjesne zajednice, i to se 1963. i dogodilo, a potom se u potpunosti razvilo sedamdesetih. Tada je mjesna zajednica bila dio samoupravnog trokuta s organizacijama udruženog rada i samoupravnim interesnim zajednicama, a sve zato jer su radnici i građani morali dobiti mogućnost odlučivanja o raspodjeli dohotka. Odlučivali su izravnodemokratski, vrlo često na referendumima i zborovima građana, te tako usmjeravali razvoj svojega susjedstva, gotovo ga redovito i ubrzavali samodoprinosom, dakle dodavanjem vlastitih sredstava ili fizičke snage.

E.O: Za sami kraj. Možete li navesti primjer šta je to sve građanin mogao ostvariti kroz djelovanje u mjesnoj zajednici, tokom sedamdesetih i osamdesetih, a da to ne može danas? Koje je sve benefite organiziranje u mjesne zajednice pružalo građanima?

Igor Duda: Spomenuo sam odlučivanje o raspodjeli dohotka, dakle građani su imali izravan utjecaj na odlučivanje o izgradnji objekata društvenog standarda, kako su ih nazivali, dakle svega od komunalne infrastrukture i opskrbnih centara do društvenih domova, domova kulture, vrtića, škola ili ambulanti. Izlazak na referendum i odlučivanje na masovnom zboru građana bile su svima poznate metode odlučivanja. U mjesnoj zajednici osnivali su kulturno-umjetnička i sportska društva, odlučivali o bratimljenju s drugim naseljima, prikupljali pomoć za socijalno ugrožene i unesrećene u prirodnim katastrofama. Uvježbavali su pripadnike civilne zaštite i cjelokupno stanovništvo za slučaj bilo kakve nepogode. Danas vjerojatno svagdje nezamislivo, mogli su putem savjeta potrošača utjecati na radno vrijeme, ponudu i ljubaznost osoblja u lokalnim trgovinama, te na otvaranje potrebnih obrta i servisa. Danas sigurno nemoguće, putem mirovnog vijeća mogli su se miriti sa susjedima u određenim sporovima bez uključivanja odvjetnika i sudova. Sve je obrađeno u knjizi, a ponešto bi sigurno dobro došlo i u današnje vrijeme.

03.11.2023

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.