Odbori, humanitarni radnici i ratni reporteri

Odbori, humanitarni radnici i ratni reporteri

Piše: Hannes Grandits

Udruženje za modernu historiju je objavilo knjigu „Kraj osmanske vladavine u Bosni: suprotstavljena djelovanja i imperijalna prisvajanja“ autora Hannesa Granditsa. Naš portal će prenijeti dijelove iz knjige koja se može poručiti kod Izdavača na email umhissarajevo@gmail.com

Ustanak u Hercegovini i nered u nekim graničnim okruzima na sjeveru i zapadu Bosanskog vilajeta od vrlo rane faze su naišli na veliki „politički interes“ – i mimo regionalnog konteksta. Na prve vijesti o „izbijanju ustanka“ protiv osmanske vlasti, osnivani su odbori i društva ili su započinjane aktivnosti s ciljem podrške „oslobađanju Bosne i Hercegovine“ i/ili opće „revolucije“ koja je, činilo se, tamo započela. Kao što je gore navedeno, mnogi od tih odbora su osnovani u gradovima Habsburške Dalmacije i u Hrvatskoj-Slavoniji i Vojnoj krajini. Također, u drugim dijelovima Habsburškog carstva (i šire) panslavenski odbori su započeli aktivnosti „za Bosnu“. Osnovani su odbori u Zagrebu i nekoliko drugih gradova Hrvatske-Slavonije, u Ljubljani, Pragu i nekim drugim mjestima. Koordinirani dijelom od centralnog odbora u Beogradu (pod vodstvom mitropolita Mihaila) cijeli niz odbora je pokrenuo aktivnosti i u Kneževini Srbiji. Odbori (od kojih neki s otvorenom revolucionarnom agendom) također su započeli aktivnosti u Carskoj Rusiji, naprimjer, u Moskvi, St. Petersburgu ili u Odesi. Bilo je iznenađujuće mnogo odbora organiziranih u Kraljevini Italiji kao podrška revoluciji u Hercegovini. Većina tih talijanskih odbora su bili otvoreno ljevičarske/revolucionarne orijentacije. Odbori su osnovani u Rimu, Milanu, Livornu, Bologni i mnogim drugim mjestima. Pošto je Giuseppe Garibaldi od rane faze s velikom pažnjom pratio „oslobodilački rat“ u Hercegovini/Bosni, neki od njegovih sljedbenika su od prvog sata postali dobrovoljci prisutni u/blizu hercegovačkih ratišta. Nekoliko odbora je također osnovano u Britanskom carstvu. Pogotovo je londonski odbor značajnim donacijama podržavao aktivnosti humanitarne pomoći izbjeglicama. Čak i među nekim emigrantskim zajednicama u Sjevernoj i Južnoj Americi, prikupljana su sredstva (uglavnom u slavenskim organizacijama) kao pomoć „stradalima“ koji su pobjegli u Dalmaciju.

Mnogo od ovih sredstava prikupljanih u različitim oblicima bilo je usmjeravano u ili blizu „ustanka“. Mreže odbora u Dalmaciji i dijelom u Vojnoj krajini igrale su važnu ulogu u raspodjeli tih sredstava. Informacije o „ustanku“ i teškoj situaciji (hrišćanskih) izbjeglica koje su se zatekle u Dalmaciji Evropom su širili članovi odbora koji su postali vrlo aktivni u novinarskom i „propagandnom“ radu. Ali nisu samo članovi odbora ili humanitarni radnici u Dalmaciji i Vojnoj krajini širili te informacije. Zapanjujuće veliki broj novinara pristigao je da izvještava sa linija fronta za svoje novine diljem Evrope. Novinari su bili uglavnom skoncentrirani u gradovima na dalmatinskoj obali, dijelom u Zari/Zadru, ali ponajprije u Ragusi/ Dubrovniku. Dubrovnik je bio najbliži hercegovačkom ustanku u jesen i zimu 1875/76. i imao je posebno živahnu scenu „revolucionarne“ aktivnosti u gradu. Mala zajednica novinara je također imala sjedište u Cetinju u Crnoj Gori.

Albin Kutschbach iz Leipziga izvjesno vrijeme je bio jedan od njih. Kao 22-godišnji mladi ratni reporter, koji je pisao za nekoliko njemačkih novina, proveo je drugu polovinu 1875. godine u Dubrovniku i Cetinju. Bio je među malobrojnim novinarima koji su uložili napor da izvještavaju o ustanku tako što su prelazili preko granice u osmansku teritoriju. On se na nekoliko sedmica priključio jedinici međunarodnih revolucionara koji su krenuli u ustanak u Hercegovini. U nekim od članaka on vrlo kritički razmatra novinarstvo i kako su ratni dopisnici izvještavali tih dana. Kutschbach ne samo da kritički zapaža da većina kolega obično piše svoje izvještaje o borbama iz kafana u Cetinju, Dubrovniku ili Zadru, nego se također žalio na tendenciju prema senzacionalističkom izvještavanju punom pretjerivanja koje su proizvodile novinarske „tvornice izvještaja“, kako ih je on zvao, koji su od sitnih ili često potpuno irelevantnih događaja proizvodili velike bitke sa senzacionalnim brojem ubijenih „Turaka“ ili „ustanika“.

Neke od izvještaja objavljenih u evropskim novinama pisali su i humanitarni aktivisti. Mnogi od njih su tvrdili da imaju poseban autoritet u svojim izvještajima zato što su za sebe tvrdili da rade „među napaćenim narodom“. To je nesumnjivo bilo tačno kada je u pitanju Pauline Irby, koja je nekoliko godina vodila evangelističku školu za djevojke u osmanskom Sarajevu. Nakon izbijanja ustanka, ona je sa velikim entuzijazmom i predanošću počela organizirati pomoć za izbjeglice i školovanje u habsburško-osmanskom pograničnom području, i u Vojnoj krajini i u Dalmaciji. Pauline Irby je pisala redovne izvještaje za nekoliko britanskih novina o bosanskom ustanku i stradanju izbjeglica. Kao što nedavno objavljena knjiga Edina Radušića ispravno pokazuje, ti izvještaji su bili sve samo ne „objektivni“. Upravo suprotno, Irbyni potpuno antiosmanski tekstovi, česte peticije i manifesti privukli su mnogo pažnje u britanskoj javnosti i političkom životu (pomognuto činjenicom da je Pauline Irby imala utjecajan krug prijatelja i ličnosti koje su je podržavale, uključujući dugogodišnjeg premijera Gladstonea i „legendu“ humanitarnog rada tokom Krimskog rata Florence Nightingale). Nerijetko, Pauline Irby je u svojim izvještajima šokirala čitatelje opisom uz raznorazne detalje (s mnogo kreativnosti u prikazivanju) o „turskim zlodjelima“ protiv „hrišćanskih stradalnika“ – kako bi i na taj način doprinijela vlastitim nastojanjima da prikupi novac.

Nije bilo lako tih dana imati nepristrasne izvještaje. Većina onih koji su izvještavali o ratu iz gradova na dalmatinskoj obali također su vidjeli teške prilike izbjeglica kada su tumarali ulicama. Gotovo svi dopisnici pokušavali su imati bliske kontakte sa „vođama ustanka“ i lokalnim članovima odbora, koji su im obično bili glavni izvori informacija. Vrlo malo dopisnika je bilo zainteresirano da razgovara sa bilo kim s osmanske strane. Ne iznenađuje stoga da su antiosmanska tumačenja bila zajednička karakteristika većine novinarskih izvještaja. Osmanski konzul Daniš efendija, stacioniran u Ragusi/Dubrovniku, pokušao se boriti protiv toga. Kao što se može razumjeti iz izvještaja osmanskom ministru vanjskih poslova od 29. novembra 1875 koji ovdje citiramo, ti pokušaji nisu bili naročito uspješni.

„Nastojim dati kontraizjave koje su u stanju zaustaviti često lažne i uvijek pretjerane slavenske publikacije koje se lansiraju s ciljem da štete interesima Visoke porte. Međutim, moram objasniti Vašoj ekselenciji da su moji koraci beskorisni u svjetlu postojećih predrasuda. Dopisnik ‘Timesa’ ima instrukcije i vrlo jasan [politički] program. Dopisnik agencije ‘Havas’ je bivši ruski potpukovnik, M. de Monteverde, koji je zamijenio pero mačem a šešir crnogorskim kapom …. Ništa se ne može učiniti kod ove dvije strane. Dopisnik ‘Journal de Genève’, koji radi za pariške novine ‘National’ i ‘Temps’, mada republikanac, ugodniji je i prihvata moje informacije. Za depeše imam carte blanche kod listova ‘Daily Telegraph’, ‘Nuova Morina’, ‘L’Avenir’, ‘Cittadino’ i ‘Dalmato’. Ja mogu pisati tim novinama, ako moram, ali nemam vremena; stoga se ograničavam na to da utičem na neslužbene dopisnike svih tih brojnih listova u Ragusi.“

Ragusa/Dubrovnik je očito bila puna novinara, i u isto vrijeme postala je okupljalište raznih ratnih dobrovoljaca, političkih aktivista, revolucionara i pustolova. Joseph Koetschet, ljekar u osmanskoj službi, spominjan u prethodnim poglavljima, došao je u Ragusu na nekoliko dana u posredničku misiju u decembru 1875. godine. Bio je zapanjen kada je ustanovio da je grad postao, kako je on to nazvao, „međunarodno sjedište ustanika”. Izrazio je to ovako:

„U Ragusi sam stekao duboke uvide u to sjedište ustanika. Iz svih raznih dijelova Evrope revolucionari i fanatici su se ovdje okupili, zagovarajući i potpaljujući sveti rat protiv Polumjeseca. U otvorenim ili praznim prodavnicama, hercegovačke izbjeglice smeteni logoruju, tražeći utočište. Žive bijedno, pokušavajući da nekako prežive od dnevne pomoći od 7 do 10 krajcera koje im udijeli austrijska vlada. To je jedno malodušno stado u rukama stranih agitatora. U kafanama u gradu, vojvoda Mićo Ljubibratić boravi sa svojim međunarodnim generalštabom, kojeg čine već dobro znani Monteverde, Grujić, Petrović i nekoliko garibaldinaca … Po cijeli dan ovaj generalštab se isjeđava u nekoj od kafana, uvečer nastavlja aktivnosti u tavernama, vode duge i vatrene debate o predstojećim upadima, primaju izaslanike i izvidnice, izdaju komande, itd.“

Mnoge manje vojne ekspedicije na osmanskoj teritoriji – ne samo u Hercegovini nego sve više i u susjednim bosanskim teritorijama ove jeseni/rane zime 1875/1876 – planirane su i organizirane, kao što se to spominje u ovom citatu, iz Raguse i iz nekih drugih dalmatinskih gradova. Izvršeno je mnogo ekspedicija, često uz snažno učešće međunarodnih dobrovoljaca. Krajem decembra 1875. godine razni međunarodni bataljoni su tu bili aktivni. Među njima, nekoliko stotina „Slavena“, Talijana, mnogo Francuza, Grka, Engleza, nešto Nijemaca pa čak i Amerikanci, Holanđani i Švedi.

12.09.2023

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.