Paravojni upadi iz Kneževine Srbije

Paravojni upadi iz Kneževine Srbije

Piše: Hannes Grandits

Udruženje za modernu historiju je objavilo knjigu „Kraj osmanske vladavine u Bosni: suprotstavljena djelovanja i imperijalna prisvajanja“ autora Hannesa Granditsa. Naš portal će prenijeti dijelove iz knjige koja se može poručiti kod Izdavača na email umhissarajevo@gmail.com

Službeno, srbijanski knez Milan je proglasio neutralnost svoje kneževine prema ustanku u Bosanskom vilajetu već vrlo rano u ljeto 1875. godine. Međutim, on je osjećao obavezu da se angažira u politici tajne podrške pobunjenicima u susjednoj osmanskoj Bosni. Kako je knez Milan opetovano naglašavao u tajnoj diplomatskoj korespondenciji sa austrijskom diplomatijom, on je to činio uglavnom zbog političkog pritiska koji je na njega vršila njegova vlada i mnogi članovi skupštine.

Kada se pogledaju ova dva „upada“ iz septembra 1875. godine, koja su pokrenuta sa same srbijanske teritorije, njihovi komandanti su bili vođe paravojnih grupa Žarko Lješević i Jovan Panić. Obojica su unajmili posrednike i bilo im je obezbijeđeno oko 1.500 pušaka i novčana sredstva da organiziraju čete za upad preko Drine u Bosnu. Lješević, poznat i kao pop Arko (bivši sveštenik), dobio je 1.000 pušaka, a Jovan Panić 500. Ispostavilo se da nije bilo lako mobilizirati čete za kratko vrijeme. Broj pripadnika jedinica ni izdaleka nije dosegao broj podijeljenih pušaka.

Upad čete popa Žarka desio se u prve tri sedmice septembra 1875. godine. Ova četa je putovala kroz planinske krajeve na jugoistoku Bosne između Višegrada (Vişegrad) i Nove Varoši (Yenivaroş), pritom uništila cijeli niz čardaka i hanova, presjekla telegrafske linije, opljačkala mnoga sela i spalila malu kasabu Priboj. Sredinom septembra nekoliko osmanskih bataljona pod komandom Ali-paše poslano je da se bori protiv ovih uljeza. Vrlo brzo, pop Žarkovi ljudi koji nisu naišli na „široko prihvatanje ljudi“, kako su očekivali, našli su se pod žestokim pritiskom i jedan za drugim su počeli bježati natrag u Srbiju. Dana 20. septembra cijela četa je napustila osmansko tlo i kasnije bila razbijena. Čete koje je predvodio Jovan Panić ušle su oko sredine septembra preko Drine u istočnu Bosnu. Gotovo odmah nakon što su započeli svoje putovanje regularne osmanske vojne snage su ih potjerale, gubili su bitke i konačno su bili protjerani preko granice na Drini. Oko 50 ljudi iz Panićeve čete nestalo je dok su se tokom borbi povlačili preko Drine.

Upadi o kojima je ovdje riječ završili su katastrofom za vođe četa (a čak i više sa stanovišta njihovih tajnih naredbodavaca). Te čete nisu u velikoj mjeri bile dobrodošle kao „oslobodioci“, kao što su to njihove vođe možda očekivale, a nisu ni potakle nikakav „masovan pokret“ protiv osmanske vlasti. Na kraju, upadi su samo rezultirali izbjeglicama koje su bježale iz krajeva zahvaćenih borbom i nemalo njih su bili žrtve masovne pljačke. Kasnije je bilo optužbi čak od krugova srbijanske vlade kojima se navodilo da su te trupe pljačku vidjele kao svoj prvi i najvažniji cilj u cijelom tom pohodu. Oba upada uznemirila su većinu ruralnih stanovnika koji su imali dodir sa tim četama. Nemali je broj slučajeva u kojima su seoske glavešine (mnogi među njima i pravoslavne vjere) odavali informacije osmanskim vlastima o kretanju tih paravojnih jedinica.

Na koncu, ovaj upad je za Kneževinu Srbiju završio i ozbiljnim diplomatskim nevoljama. Predvođen austrougarskim ministrom vanjskih poslova Andrássyjem, koji je bio detaljno obaviješten o spomenutim upadima, i u dogovoru sa Ruskim Ministarstvom vanjskih poslova, pripremljena je diplomatska nota u kojoj je srpskom vodstvu jasno stavljeno do znanja koliko situacija može postati opasna nastave li podržavati/dozvoljavati upade paravojnih snaga sa srbijanske teritorije. Dana 6. oktobra 1875, sljedeća službena deklaracija Velikih sila (britanska saglasnost s njom došla je nekoliko dana kasnije) zvanično je uručena knezu Srbije:

„Predstavnici Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Italije i Rusije, potpisnici Pariškog sporazuma i garanti autonomije Srbije, osjećaju se odgovornim da preporuče kneževoj vladi, u interesu njegove vlastite zemlje, da se uzdrži od svih mjera koje mogu Visokoj porti dati razuman izgovor da objavi napad. Sile ovim izjavljuju da bi im, ako vlada Srbije nastavi dozvoljavati akte agresije protiv Porte, bilo nemoguće provoditi Ugovor iz 1856. godine i u njemu utvrđeno pravo da sačuvaju Kneževinu [Srbiju] od turske okupacije.“

Osmanska vojska je doista započela ratne pripreme protiv Kneževine Srbije. Osmanski vojni pohod – koji bi se čak završio potencijalnom „obnovom“ okupacije – nije tih dana izgledao potpuno nerealistično. Nakon što mu je navedena diplomatska nota uručena, knez Milan i njegova vlada su se pobrinuli da ne dođu ponovo u tako neugodnu diplomatsku situaciju. U sljedećim mjesecima – u interesu kneževine – upadi sa srbijanske teritorije u Bosanski vilajet strogo su zabranjeni; „aktivisti“ su ohrabrivani da djeluju s nekih drugih mjesta, npr., iz Dalmacije, što ćemo vidjeti u nastavku. Neugodna diplomatska nota Velikih sila bacila je i sjenu na kneževu svadbu koja je bila u posljednjim fazama planiranja kada mu je nota predana. Međunarodnog prisustva nije bilo kada je knez Milan oženio Nataliju Kreško, kćerku moldavske bojarske familije, na slavlju u Beogradu 17. oktobra 1875. godine.

10.09.2023

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.