Strah od pamćenja

Izdavačka kuća „Disput“ iz Zagreba objavila je knjigu „Strah od pamćenja. Književnost i sjeverni Jadran na ruševinama dvadesetog stoljeća“ autorice Natke Badurina.

Nakon pada komunizma, na valu demokratizacije, dotad ušutkane zajednice mogle su progovoriti o svojim povijesnim traumama. Istovremeno je međutim došlo do rivalstva različitih memorijskih narativa i do povijesnog revizionizma. U doba kad, obuzeti strahom od zaborava, skupljamo sjećanja posljednjih svjedoka dvadesetog stoljeća, do nas sve glasnije dopiru znakovi straha od pamćenja. On se, u nedostatku oslonca na zajednički društveni okvir ili temeljni konsenzus o antifašističkoj povijesti, prije svega odnosi na strah od pamćenja komunizma, zatim i samog antifašizma. Preokrete u politikama pamćenja ova knjiga promatra na primjeru sjevernog Jadrana i u transnacionalnoj perspektivi, obuhvaćajući prije svega hrvatska i talijanska, dijelom i slovenska gledišta. Konfliktne odnose na sjevernom Jadranu u prvoj polovici dvadesetog stoljeća organizira u četiri tematska čvora: d’Annunzijevu okupaciju Rijeke 1919. godine, talijansku okupaciju jugoslavenskih zemalja od 1941. do 1943. godine, nacistički logor Rižarna San Sabba koji je djelovao u Trstu od 1943. do 1945. te istarski egzodus na kraju Drugog svjetskog rata. Premda naizgled postavljena kao paralelni slalom između različitih nacionalnih gledišta, knjiga čitavo vrijeme ima na umu da je glavno obilježje pamćenja u pograničnom području njegova isprepletenost i višesmjernost, vezana također i za slojevitost i višestrukost identiteta ljudi koji u tim područjima žive. Građu čine različiti narativni oblici, od usmenih, dnevničkih i memoarskih do književnih, medijskih i znanstvenih, čime se knjiga svrstava u područje kulturnih odnosno književnih studija pamćenja. Raznolikost građe omogućuje uvid podjednako u službene verzije priče o prošlosti kao i u nekanonizirane i intimne tragove emocija koje su zaostale na stranicama zaboravljenih dnevnika ili su neočekivano izniknule u glasovima svjedoka. Raznolikost građe međutim ne podrazumijeva isti tretman različitih diskursa kao jednako literarnih ili retoričkih. Naprotiv, slijedom glavne struje studija pamćenja, ova knjiga želi vratiti povjerenje u historiografske metode utvrđivanja istine i podsjetiti na nužnost poznavanja povijesti za razumijevanje književnosti pamćenja.

Autorica u Uvodu kaže: „Tema je ove knjige način na koji su u pograničnom području sjevernog Jadra-na zapamćeni konflikti dvadesetog stoljeća, i to u osobnim sjećanjima, u medijima pamćenja (primarno u književnosti, ali i filmu i teatru) te u institucionaliziranom kolektivnom pamćenju društvenih znanosti, civilnih rituala i muzeja. Konfliktne odnose na sjevernom Jadranu u prvoj polovici dvadesetog stoljeća organizirala sam u četiri tematska čvora koja u raspravi funkcioniraju slično kao Lacanov prošivni gumb: ona skupljaju, zaustavljaju i sažimaju brojna značenja koja memorijski rad tijekom vremena nekontrolirano proizvodi. Četiri su čvora: d’Annunzijeva okupa-cija Rijeke, talijanska okupacija jugoslavenskih zemalja od 1941. do 1943., nacistič-ki logor Rižarna San Sabba u Trstu te partizanski zločini i istarski egzodus na kraju Drugog svjetskog rata. Ne analiziram ih kao povijesne događaje i ne donosim nove historiografske uvide o njima, nego se bavim pričama koje su o njima pripovijedane tijekom desetljeća i promjenama njihova statusa u onome što je Maurice Halbwachs nazvao društvenim okvirima pamćenja (Halbwachs 2013; Jan Assmann 2006: 52). U sva četiri slučaja pamćenje prikazujem dvoglasno, uzimajući u obzir talijansku i hrvatsku stranu. Konflikti su, dakako, bili mnogo složeniji od dvostranog etničkog sukoba i pamćenje je mnogo više od memorijskog rata ili pregovora dviju strana. Usložnjavaju ih nadetnički i neetnički, ideološki, klasni i drugi elementi, i oni će se svi pojavljivati u mojoj raspravi koja će težiti unutarnjoj višesmjernosti (tj. više-smjernosti koja se tiče različitih glasova u jednom prostoru i vremenu), a ne “izrav-navanju računa” (Rothberg 2009). No odabir građe zahtijevao je selekciju i ona je učinjena u ključu talijanskog i hrvatskog pamćenja. Nastojim se ne zaustaviti na običnom zbrajanju ili uspoređivanju tih dvaju pamćenja. Rothbergov pojam više-smjernosti primarno se odnosi na uvid da društvene grupe koje pamte nisu izolira-ne, nego isprepletene, i da pamćenja utječu jedna na druge, posuđuju dijelove priče, oblikuju se u ovisnosti jednih o drugima. Vjerujem da će čitatelj/čitateljica u knjizi naći mnogo argumenata za tu tvrdnju.“

Natka Badurina, Riječanka zaposlena na Sveučilištu u Udinama, vrijedno prikuplja i istražuje materijale vezane uz načine pamćenja povijesnih događaja. U knjizi “Strah od pamćenja”, na gotovo tri stotine stranica, razotkriva različite izvore pamćenja događaja u prvoj polovici 20. stoljeća na području sjevernog Jadrana (današnje Italije, Slovenije i Hrvatske).

Izvor: Disput.

09.09.2023