Pokolj Muslimana u Kulen Vakufu 1941.

O zločinu koji su ustanici počinili nad Muslimanima u Kulen Vakufu najbolju studiju je napisao kanadski historičar Max Bergholz. Knjigu je u prijevodu Senade Kreso na bosanski jezik objavio sarajevski izdavač Buybook. Na našem portalu objavljujemo dio iz njegovog rada „ČUDNA ŠUTNJA - ZAŠTO NEMA SPOMENIKA ZA MUSLIMANSKE CIVILNE ŽRTVE UBIJENE U BOSNI U DRUGOM SVJETSKOM RATU?“, koji je objavljen 2011. u časopisu Historijska traganja (br. 8, str. 109-147).

U jutro 6. rujna, ustaše su naredile evakuiranje grada [Kulen Vakuf] i povele kolonu od oko 5.600 uglavnom muslimanskih izbjeglica van doline. Dok su se približavali srpskim selima Prkosi i Ćovka, ustanici, skriveni u šumama, otvorili su vatru. Dok su se jedni borili protiv ustaša na čelu kolone, ostali su okrenuli oružje na nenaoružane izbjeglice, ubivši pri tom, po nekim procjenama, blizu pet stotina ljudi. Ustaše su uzvratile vatru, uspjele probiti obruč i povesti sa sobom približno tri tisuće izbjeglica. Ostalih dvije tisuće palo je u ruke ustanika. Jedna grupa ustanika, koji nisu bili pod komandom komunista, podijelila je neke od zarobljenika, ali nije pokušala odrediti je li bilo tko od zarobljenih Muslimana pripadnik ustaša i odgovoran za bilo koji zločin. Odveli su barem sedamdeset muškaraca do obližnje jame, svakome pucali u glavu, i tijela bacili u jamu. Dolazak maloga broja komunističkih zapovjednika zaustavio je ove egzekucije. Naredili su da se ostatak Muslimana vrati natrag u Kulen Vakuf, odakle će pod pratnjom biti provedeni van doline sljedećeg dana. Kad su se vratili u grad, ustanici su podijelili zatvorenike u tri grupe. Poveli su oko 900 žena i djece na obližnju livadu, dok su preostalih oko 400 držali u blizini lokalne policijske stanice. Odveli su oko 400 do 450 muškaraca i mladića u središte grada u blizini džamije. Lokalni komunistički zapovjednici odredili su grupu ustanika da čuvaju Muslimane. Međutim, mnogi od ovih muškaraca vidjeli su u ovima koje su sada trebali štititi ništa manje od srodnika ustaša koji su pobili Srbe ranije tog ljeta. Ustanici u Kulen Vakufu uskoro su počeli provaljivati u trgovine i domove, pljačkajući sve što su mogli. Ostali su otvorili mnogobrojne krčme i počeli piti. U blizini gradske škole neki su pronašli loše zakopanu masovnu grobnicu Srba koje su ustaše ubile krajem kolovoza. Zajedno sa srpskim seljacima, koji su se slijevali prema gradu kako bi pljačkali i izvršili odmazdu nad Muslimanima, izvlačili su jedno po jedno tijelo iz grobnice. Ovo traumatično iskustvo potaknulo je kod mnogih ustanika i seljaka divlju, neobuzdanu želju za osvetom i potaklo snažan elemenat kaosa u već ionako nestabilnoj atmosferi. Kako je noć padala, Srbi su počeli paljevinu muslimanskih kuća i uskoro je čitav grad progutao plamen. Tada je pijanim ustanicima koji su bili nadležni za čuvanje muških zarobljenika Muslimana nekadašnji žandar po imenu Pero Đilas izgleda izdao naredbu da svi budu odvedeni u obližnje srpsko selo Martin Brod.

Nakon što su poharali i spalili grad, srpski su ustanici pod njegovom komandom, zajedno s velikim brojem gnjevnih seljaka, skrenuli pažnju na muslimanske žene i djecu. Koristeći poljoprivredne alatke i noževe, ustanici, zajedno sa seljacima, i ženama i muškarcima, napali su nenaoružane muslimanske žene i djecu. Neke od njih bacili su u rijeku Unu. Ostale su otjerali na obalu rijeke, a onda ih posmatrali kako se bacaju zajedno s djecom u brzu rijeku radije nego da budu preklani. Ostali ustanici tragali su za muslimanskim ženama i djecom koji su se pokušali skriti u obližnjem kukuruzištu. Ubijali su ih na licu mjesta, katkad nakon što bi ove žene silovali.

Usred ubijanja i silovanja, srpski komunisti i ostali ustanici i lokalni seljaci koji su se protivili masovnim ubojstvima komšija Muslimana očajnički su pokušavali spasiti što je moguće više ljudi. Pojedini srpski ustanici fizički su sprečavali ubijanje muslimanskih žena i djece. Neki od njih učinili su to jer su svoje živote dugovali izvjesnim Muslimanima koji su njih spasili, ranije toga ljeta, od ustaša. Određeni broj ustanika uspio je okupiti nekoliko stotina muslimanskih žena i djece i povesti ih do stare policijske stanice gdje su čuvali stražu i onemogućili bilo kojem ustaniku ili seljaku koji je tražio osvetu da im se približe. Međutim, broj Srba koji su tražili osvetu bio je mnogo veći od onih koji su bili spremni braniti svoje komšije Muslimane. Štoviše, oni koji su pokušali spasiti Muslimane brzo su se našli u središtu usijane atmosfere i povremeno su razmjenivali udarce s onima čija je namjera bila da ih pobiju. Čini se da je većina ustanika, kao i seljaka koji su sišli s brda, spremno sudjelovala u masovnim ubojstvima. Ove “gnjevne mase’’ tražile su, prema jednome zapovjedniku ustanika, “osvetu po svaku cijenu”.

Što se tiče 400 ili 450 muslimanskih muškaraca koji su odvedeni u Martin Brod, zapovjednik ustanika Pero Đilas stigao je i objavio, jašući na konju, da su svi zarobljenici ustaše i da svi trebaju biti pobijeni. Nekoliko komunista i nekoliko srpskih seljaka se usprotivilo, ali su ih ostali ustanici ignorirali. Zarobljenicima su vezali ruke žicom i odvodili ih u malim grupama prema velikoj jami koja se zove Golubnjača. Jednome po jednom presijecali su vratove na samome ulazu u jamu i bacali tijela u tamu. Na kraju je od približno 5.600 Muslimana i šačice Hrvata koji su napustili Kulen Vakuf 6. rujna 1941. godine, oko 3.100 stiglo u grad Bihać pod ustaškom pratnjom.54 Od preostalih 2.500, izgleda da su srpski komunisti, nekomunistički ustanici i srpski seljaci uspjeli spasiti oko 500 osoba, uglavnom žene i djecu. Ostalih 2.000 nestalo je između 6. i 8. rujna. Tijekom ovog perioda, srpski ustanici i seljaci - uključujući muškarce i žene - poubijali su ove nenaoružane muslimanske muškarce, žene i djecu na brojnima lokacijama, i to hladnokrvno, obično ne vatrenim oružjem već poljoprivrednim alatkama. Njihova tijela leže u dubokim jamama, rasuta po livadama i kukuruzištima i odnesena kristalno čistim vodama rijeke Une.

06.09.2023