Eskalacija nasilja u istočnoj Hercegovini

Udruženje za modernu historiju je objavilo knjigu „Kraj osmanske vladavine u Bosni: suprotstavljena djelovanja i imperijalna prisvajanja“ autora Hannesa Granditsa. Naš portal će prenijeti dijelove iz knjige koja se može poručiti kod Izdavača na email umhissarajevo@gmail.com

Piše: HANNES GRANDITS

Središte svih tih problema ponovo je bilo oko Nevesinja. Mještani Lukavice napisali su sljedeće pismo knjazu Nikoli, datirano 28. aprila 1875, puni očaja i straha zbog progona koji je uslijedio nakon jedne spektakularne pljačke i ubistva u gradu Nevesinju.

„Vaše veličestvo! Svijetli gospodaru! Niže podpisani javljamo vašemu visočanstvu kako se naš narod nevesinski i kraiški opasnosti nalazi ima nekoliko dana porobiše se tri dućana u Kasabi Nevesinskoi i pogibe turčin i zatoga turci udariše te povataše neke ljude i odvedoše u aps, i zovu sve provnice koe nisu povatali na sud. Ima nas nekoliko koi smo u tekli i živi nećemo turcima ali se turci okupili da udare na nas, no za boga i za svetog petra gospodaru nemoite nas upušćat da se ovoliko naroda prevrne.“

Ovo pismo živo ilustrira koliko je situacija postala napeta. Šta se desilo? U drugoj polovini aprila 1875, hajduci koji su dolazili preko granice iz Crne Gore ponovo su počeli svoje „proljetne aktivnosti“ unatoč svim strogim zabranama hajdučije koje su nametnule crnogorske vlasti, kako je prethodno opisano, i počinili seriju, najprije manjih pljački. Pod vodstvom Pere Tunguza, koji je ranije pobjegao iz mostarskog zatvora u Crnu Goru i koji je bio porijeklom iz nevesinjskog kraja, i Crnogorca Filipa Kovačevića, grupa od oko 17 naoružanih hajduka počela je djelovati iz skrovišta u brdima iznad Nevesinja. Kulminacija serije manjih krađa je bio noćni upad u sam grad Nevesinje, u kojem je grupa hajduka učestvovala u puščanoj paljbi i ubila jednog žandara. Ovaj drski čin neposluha razbjesnio je stanovnike toga grada, kao i vlasti. Naređena je bespoštedna potjera i žandari su vršili pretrese kuća hrišćana trgovaca u Nevesinju. Kad je postalo jasno da je pljačka bila djelo uskoka, vlasti su ih počele goniti u okolini Nevesinja i preduzimati mjere protiv onih koji su možda tajno pružali podršku hajducima, koje su očekivali da će naći u odmetnutim selima poznatim po ranijim problemima iz 1874, poput Lukavice, gdje je navedeno pismo i napisano.

Negdje u isto vrijeme dok se sve ovo dešavalo, provođena je amnestija i povratak hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore. Oko 150 muškaraca koji su mjesecima živjeli u Crnoj Gori (o javnom trošku crnogorskih vlasti) Crnogorci su predali osmanskim vlastima blizu graničnog punkta u Petrovićima 23. maja 1875. godine. Tu im je naređeno da se vrate kući u svoja sela.

Po uputstvu valije u Sarajevu, formirana je komisija sa zadatkom da smiri opću situaciju (ali i da istraži razloge ponovne napete situacije u Nevesinju). Dolazak ove komisije u Nevesinje bio je najavljen za početak juna 1875. godine. Komisija je, u neposrednom razgovoru sa seoskim glavešinama, saslušala probleme i žalbe seljana. Mutesarif Mustafa Huri-paša i general Selim-paša došli su zajedno sa poznatim pravoslavnim uglednikom Vukom Šoljom iz Mostara. Kada su došli, prvo su saslušali nevesinjske uglednike i vlast, koji su se žalili na neposlušni duh u mnogim okolnim selima. Posebno su žestoko prigovarali zbog nepoštovanja nekih od izbjeglih koji su se tek vratili i nosili „crnogorske kape“, dok su se neki od njih čak hvalisali novim revolverima koje su donijeli sa sobom. I najviše od svega, bunili su se zbog činjenice što je očito da će se jedna grupa hajduka i dalje kriti u obližnjim planinama, vjerovatno uz tajnu podršku dijelova ruralnog pravoslavnog življa.

U sljedećoj rundi, komisija je na otvoreni razgovor u Nevesinje pozvala sve muhtare i seoske glavešine iz okruga. Kao što je to Risto Prorokorović sažeo, „svi oni koji nisu bili u Crnoj Gori odgovorili su na poziv i došli, a od onih koji su bili u Crnoj Gori niko“. Saslušavanje žalbi seoskih glavešina trajalo je satima. Obavljeno je u konstruktivnoj atmosferi. Mnoga zajednička stanovišta za buduću normalizaciju situacije čini se da su bila nađena. Mutesarif je najavio dolazak još sultanovih izaslanika koji bi trebali vrlo brzo – kada mir i red budu u potpunosti uspostavljeni – ponuditi daljnja poboljšanja (statusa) i davanje (novčanih) subvencija. Mada je ovaj prvi veliki sastanak bio vrlo pomirljiv, ostao je neriješen glavni problem kako doći do sporazuma sa povratnicima koji nisu poslali delegate na sastanak.

U sljedećim danima, paše su uspjele stupiti u dijalog sa tim ljudima koji su konačno poslali dva delegata, Iliju Stevanovića i Miloša Kešelja u Nevesinje. Prorokorović, koji je kasnije često razgovarao s Ilijom Stevanovićem, vrlo ilustrativno je rekonstruirao način na koji su ti razgovori tekli. Na početku, paše su pitale delegate zašto su svi pobjegli u „hajdučku zemlju“, kako su oni pogrdno zvali Kneževinu Crnu Goru. Delegati su odgovorili da su morali otići zbog teškog „zuluma“, ali da ih je sada „vrli sultan vratio i obećao im pravdu“. To je ono što oni sada traže. U toku razgovora, kritična situacija se desila kada ih je Selim-paša napao što nose (ispod turbana) crnogorske kape (koristio je izraz „karadag-kape“). Koča-baša Vuk Šolja iz Mostara je skinuo tu kapu sa glave Miloša Kešelja i dao mu tri kovanice da „kupi pravi fes“. U tom je trenutku zaprijetilo da će razgovor eskalirati u otvorenu svađu. Ali mutesarif je smirio situaciju i razgovor je nastavljen u konstruktivnijoj atmosferi. Mutesarif je dalje dao cijeli niz privlačnih obećanja, između ostalog i u vezi s opcijom da nevesinjski kraj bude uključen u dijelove istočnohercegovačkih graničnih regija gdje je specijalni status službeno uveden i gdje su dijelovi pravoslavnog življa služili u plaćenim osmanskim graničnim milicijama. Mutesarif je, međutim, nametnuo dodatne zahtjeve. Seljani ne samo da su morali odmah „vratiti zakon i red“, već su također morali prekinuti svaku neposrednu ili posrednu podršku hajducima u obližnjim planinama. A što se tiče ovog posljednjeg, trebali su ih ili predati osmanskim vlastima ili barem osigurati da napuste taj kraj. Delegati su obećali da će to uraditi u roku deset dana.

Narednih dana, članovi komisije u Nevesinju vjerovali su da je mirno rješenje nadomak ruke. U međuvremenu, još visoko rangiranih emisara je po naredbi Vali Derviš-paše stiglo u Nevesinje. Petrakija efendija Petrović, pravoslavni uglednik je poslan zajedno sa Hajdar-begom Čengićem, iz ugledne muslimanske porodice Čengića iz tog kraja. Obojica su trebali da pojačaju zadatak „komisije paša“ već prisutnih u Nevesinju. Sljedećeg jutra po njihovom dolasku, međutim, sve šanse da će se postići razumijevanje naglo su se počele gasiti jer se vrlo blizu Nevesinja desio brutalan napad hajduka na trgovački karavan, u kojem je ubijeno pet ljudi. Hajdar-beg Čengić i Petrakija Petrović poslali su smjesta telegraf valiji u Sarajevu 6. jula 1875. godine. Šokirani ovim nasilnim aktom u njihovoj neposrednoj blizini, koji se desio gotovo istovremeno kada i njihov dolazak, oni nisu vidjeli kako je moguće dalje nastaviti pregovore:

„Jučer navečer došli smo u Nevesinje. Danas, upravo kad smo htjeli poslati čovjeka da pozove nekoliko ljudi od ustanika, da im saopštimo našu dužnost, jedna grupa navedenih ustanika udarila je na karavanu, koja je dolazila mostarskom cestom, na brežuljku udaljeno pola sata iznad Nevesinja. Ubili su pet muslimana i zajedno s konjima uzeli 50 tovara kahve, šećera i pirinča, što je pripadalo sarajevskim trgovcima. To su odnijeli u selo Odrišina, koje se nalazi na udaljenosti od jednog sata. Stanje ustanika dobilo je drugi izgled. Oni imaju namjeru dignuti ustanak. Izgleda da je prošlo vrijeme savjetovanja. Ići među njih ili slati čovjeka nema smisla. Šta vi naređujete?“

Ipak, valija je poslao depešu s odgovorom da emisari trebaju nastaviti tražiti načine kako da „savjetuju“ lokalne seoske glavešine. Zatražio je od članova komisije da ga o svemu obavještavaju. Već istog dana, delegacija je poslala informaciju da situacija i dalje izmiče kontroli. Isto će se desiti jako brzo još na nekim mjestima u tom kraju. U drugoj depeši poslanoj 6. jula, članovi komisije zajedno obavještavaju valiju u Sarajevu o incidentima blizu Stoca i nedaleko od Habsburške granice oko Gabele:

„Neprestano dajemo potrebne savjete. Međutim, sada su ustanici presjekli mostarski put zvani Bišina. U tri dopisa, koje smo sada dobili iz Stoca od Šukri-bega i kajmekama, oni pišu ovo: Đombeta [koji je bio jedan od onih koji su se vratili iz Crne Gore] sa 400 ustanika opkolio je 40 zaptija, koji se tamo nalaze, i prisilio ih na povlačenje. Neki su ustanici proširili svoju buntovničku djelatnost od sela Donjeg i Gornjeg Hrasna do nahije Gabela (?), te je cijelo stanovništvo sela Klepci i Prebilovci prihvatilo za oružje i diglo se na ustanak. Oni su se okupili kod mosta na Krupi. Ustanak se je proširio i na stanovništvo sela Stare Gabele, te su počeli nabavljati barut iz Metkovića. Kao što se vidi, požar ustanka širi se i svakog časa i svake minute. Zbog toga je potrebno s jakim snagama stati ovome na kraj.“

Sukob u okrugu Gabela, koji se spominje u drugom dijelu ovog citata, zabrinuo je tih dana austrijske vlasti. Gabela je bila na samoj granici, gotovo da se mogla vidjeti iz dalmatinskog grada Metkovića sa druge strane Neretve. Sukob do kojeg je došlo tu i u obližnjim selima prvobitno je nastao iz spora između lokalnih zemljovlasnika i nekih seoskih glavešina katolika. Neki od tih seoskih glavešina počeli su bježati s pratnjom preko granice na dalmatinsku teritoriju. U toj situaciji, katolički svećenik u Gabeli, franjevac Stjepan Naletelić, napisao je apelaciju (potpisale su je i neke seoske glavešine) i poslao preko austrijskih vlasti u Metkoviću namjesniku Rodichu u Zadar tražeći oružje i zaštitu. U tom pismu, on navodi nedavnu posjetu kajzera Franje Josifa Dalmaciji i da od tada katolici iz Gabele „drže austrijsku zastavu u rukama“.

Incident u Podgorici i ratna opasnost

Bio je pazarni dan sredinom oktobra 1874. u osmanskoj Podgorici. Grad je bio prepun trgovaca i seljaka iz susjednih krajeva, kada je ubijen jedan uglednik. Žrtva je bio Jusuf-aga, imućni trgovac u Podgorici. Jusuf-aga je imao razne poslovne veze u susjednim crnogorskim područjima Kuči i čini se da je bio uključen u tamošnji lokalni spor. Zbog nekih zaostalih isplata koje je Jusuf-aga navodno ranije obećao izvršiti, ali je to kasnije odbio učiniti, Pero Ivanov, mladić iz plemena Kuči, postavio mu je zasjedu. Svađa je eskalirala i Pero je Jusuf-agu ubio u trgovačkom dijelu grada, a onda pokušao pobjeći. Smjesta ga je uhvatila uzrujana gomila i na licu mjesta ga linčovala…

Daljnja eskalacija nasilja, međutim, bila je onemogućena u Gabeli i obližnjim katoličkim selima. Ključnu ulogu u tom smirivanju situacije odigrao je glavešina Hercegovačkog apostolskog vikarijata u Mostaru, fra Anđeo Kraljević. Kraljević i drugi istaknuti katolici posjetili su Gabelu u sklopu komisije za pomirenje. U toj komisiji su učestvovala i dvojica muslimanskih uglednika iz cijenjenih lokalnih porodica. Hroničar Muvekkit opisuje ovu uspješnu inicijativu smirivanja u Gabeli na ovaj način:

„Da bi se putem savjeta i preporuka raja Metkovića i Gabele, koja je bila sklona nemirima, umirila, tamo su poslani: Mehmed-beg Kapetanović, prvak Ljubuškog zajedno sa mostarskim biskupom i nekoliko ljudi njihove vjere, i Hamza-beg Stočanin koji je u tim krajevima imao mnogo veza. I oni su nekako navedenu raju smirili i isposlovali da se drum za Metkoviće otvori.“

Ništa slično ovome nije se moglo postići u nevesinjskom kraju nakon nasilnog napada na karavan od 6. jula 1875, unatoč činjenici da je komisija paša bila pojačana čak i s pregovaračima višeg ranga. Hasan Edib-paša i Kostan efendija, dva zvanična emisara koje je prvobitno Visoka porta poslala da pregovaraju o pitanju granice sa knjazom Nikolom, stigli su 10. jula u Nevesinje. Za dvije sedmice, ova dvojica visoko pozicioniranih osmanskih zvaničnika postali su novi glavni pregovarači na terenu.

Uskoro je postalo jasno da je banda hajduka Pere Tunguza izvršila napad na karavan. Prorokorović je daljnje dešavanje opisao onako kako mu ih je ispričao Ilija Stevanović koji je pregovarao sa „komisijom paša“ i koji je, kako je gore opisano, rekao da će postupiti protiv hajduka u roku od deset dana. Prema Iliji, tok događaja bi bio sljedeći. Nakon što su se Ilija i Miloš vratili sa zvaničnih pregovora u Nevesinju, vođe povratnika su se podijelile oko toga kako rješavati onaj mutesarifov zahtjev u vezi sa hajducima. Očito je da su bili u kontaktu s njima, ali „je njihov stav u pogledu hajduka bio podijeljen“, kako je Ilija rekao. Neki su ih smatrali potencijalnim saveznicima protiv prijetnje od progona osmanskih vlasti i raznih milicija. Drugi su u Tunguzu i njegovim ljudima vidjeli obične lopove koji će samo izazivati probleme. Ilija je pripadao ovim drugim. Ta unutarnja podjela će doći do tačke otvorenog neslaganja između pobunjenika. U takvoj situaciji, dolazak trgovca Jove Mrava odigrao je izvjesnu ulogu. Mrav je došao u Zovi Do da prenese pisma koja su im navodno napisali vodeći pravoslavni uglednici iz Mostara (tj., pravoslavni episkop, neke pravoslavne gradske starješine i čak ruski konzul stacioniran u Mostaru – kasnije se ispostavilo da su sva tri pisma bila falsifikat). Pisma su napisana kao ohrabrenje ljudima da krenu u otvorenu konfrontaciju s osmanskim vlastima.

Revolucionarni aktivizam u egzilu u okviru srpsko/ruskih veza

Mada teško da je otvorena panslavenska ili „nacionalna“ politizacija karakterizirala javni život i diskurse unutar Bosanskog vilajeta tokom ranih 1870-ih godina, prilike su bile drugačije izvan bosanskih granica. Tu vidimo male krugove političkog aktivizma u egzilu, kojeg su provodili ljudi koji su, iz različitih razloga, bili prisiljeni emigrirati iz Bosanskog vilajeta ili su odlučili da to svojevoljno učine. Neki od njih posvetili su život planovima za budući otpor osmanskoj vlasti u Bosanskom vilajetu. Sljedeći slučajevi Vase Pelagića i Miće Ljubibratića pomoći će nam da steknemo uvid u dva takva miljea aktivizma.…

Konačno, nakon što je Tunguzova grupa napala karavan i ubila pet muslimana, svim povratnicima iz Crne Gore postalo je smjesta jasno da su u svakom slučaju oni osuđeni na nesreću. Nakon ovog incidenta, svi su bili potpuno ubijeđeni, kako stoji u Prorokorovićevim izvještajima, da će u svakom slučaju biti smatrani saučesnicima napada na karavan i ubistva muslimana. Suočeni sa neizbježnom kaznom, oni više ne bi imali šta da izgube.

Ako se slijedi tok zvaničnih depeša razmijenjenih između Nevesinja, Mostara, Sarajeva i vlade u osmanskoj prijestolnici tokom ovih sedmica, kako je to detaljno obradio Hamid Hadžibegić, i nedavno objavljena osmanska diplomatska prepiska iz tih sedmica i mjeseci, činjeni su razni daljnji pokušaji da se pregovorima postigne deeskalacija. Ali je vremenom vrhovna komanda izdala naredbu da se započne zajednička vojna akcija. O prvoj većoj vojnoj operaciji vilajet je obavijestio vladu 26. jula 1875. Izvršena je sa tri strane protiv pobunjenih mještana Nevesinja u njihovom skrovištu:

„Hrabrim pokretima i odvažnim navalama protiv ustanika, koji su se kretali oko Nevesinja i Dabra, koje je pokazala redovna carska vojska, koja je 12 tekućeg mjeseca u subotu upućena iz Nevesinja pod komandom Selim-paše, zatim iz Stoca pod komandom potpukovnika Veli-bega i od Bileća pod komandom majora Selim ef., navedeni ustanici nisu mogli odoljeti te su bili uništeni i raspršeni. U toj borbi na strani ustanika bilo je oko 60 žrtava, a s ovu stranu sedam poginulih i isto toliko ranjenih. To je javljeno noćas u depeši hercegovačkog mutesarifa i komandanta.“

Kao što možemo pročitati, napad je izveden jakom vojnom silom s tri osmanska armijska korpusa. Šezdeset(!) mještana je ubijeno u ovoj operaciji. Među osmanskim vojnicima, sedmorica su poginula u borbi. Vali Derviš-paša je ljudima u području ustanka, kada je ova velika vojna operacija završena, naredio sljedeće:

„Svima treba da se oglasi da ne nasjedaju zavođenjima, nego da ostave oružje i dođu u svoja sela. Oni koji ostave oružje i dođu u svoja sela, te budu mirno sjedili i bavili se svojim poslom, biće na svaki način zaštićeni od štetnosti ustanika. Oni, koji i dalje budu u nepokornosti, neće se pustiti nego će se protiv njih obrazovati odgovarajuće jedinice, te će se progoniti.“

Valijina naredba iz različitih razloga nije ispoštovana u cijelom nizu mjesta u istočnoj Hercegovini, kao što ćemo kasnije vidjeti. Broj „ustanika“ povećao se u nekoliko zajednica. Oni su ili pokušavali odbraniti svoja sela u strahu od napada ili su, obratno (zajedno sa uskocima koji su tu dolazili), krenuli u ofanzivu (i pljačku). Nemiri i masovno nasilje zavladali su situacijom. Kao reakcija, slano je sve više vojnika da ponovo uspostave zakon i red, uz aktivnu podršku raznih jedinica zaptija, granične policije i novomobiliziranih lokalnih muslimanskih milicija.

„Nevesinjska puška“

U proljeće i rano ljeto 1875. godine, rasle su napetosti u nekoliko planinskih, pretežno pravoslavnih sela u blizini gradića Nevesinja, koji se ne nalazi previše daleko na jugoistok od Mostara, sjedišta Hercegovačkog sandžaka u osmanskom Bosanskom vilajetu („sandžak“ i „vilajet“ su bile administrativne jedinice u Osmanskog carstvu), kada su seoske glavešine, govoreći u ime drugih seljana, državi odbile platiti porez. Žalili su se da im prikupljači poreza, neki žandarmi i lokalni činovnici čine nepravdu prilikom procjene državnih poreza u naturi i novcu. Zbog slabe žetve, tvrdili su, većina seljana nije u stanju platiti puni iznos koji je od njih tražen. Pregovori između predstavnika lokalne osmanske uprave i ovih nevoljkih seoskih glavešina nastavljeni su i činilo se da je rješenje spora bilo blizu. Onda se 6. jula 1875. desio krupan incident,…

Uskoro je eskalacija nasilja dovela do sve tragičnije humanitarne situacije, kao što to ilustrira sljedeće pismo. Napisao ga je crnogorski kapetan Lazo Perović, koji je bio stacioniran blizu granice. U tom pismu Senatu u Cetinju, kapetan Perović pita šta da čini sa „golom i bosom“ hercegovačkom djecom izbjeglicama koja prelaze preko granice u Crnu Goru:

„Visokom senatu crnogorskom na Cetinje. Evo već ima nekoliko dana od kako je došlo 33 čeljadi Ercegovačke. Ja sam ih namjestio u školu, i tu sam im nabavio nekolikom žita, a više im nijesam okle ima davat pa molim da mi otpišete što ću, to su sve sitna đeca, gola i bosa, iskam što ću od njih činjeti, prije no od vas naredbu dobijem.“

05.09.2023