Zaima više nema

„Iz ovog perioda nosim duboko u sjećanju lik omladinke Nazife Isaković. Živjela je u maloj kući u Gornjem Šeheru [Banja Luka] sa svojim bratom Zaimom, koji je tada bio član Partijhe. Naza je donosila izvještaje i poruke od Zaima nama, a od nas je preuzimala stvari koje je trebalo prenijet u Gornji Šeher da bi se prebacile partizanima. (...) Koji god bi joj zadatak brat povjerio, ona bi ga izvršavala. Prenosila je oružje za partizane, važne poruke, bila je spremna da sve uradi. „Jedino što ne bih mogla učiniti, to je da skinem zar“ govorila mi je često. Divila sam se toj djevojci, koja je, slijedeći put svoga brata, člana Partije, bila zaista primjer požrtvovanja i odanosti.

Srela sam je negdje 1944. godine u partizanima, razumije se, bez zara. Njena plava kosa je lepršala na vjetru, a velike plave oči su veselo gledale oko sebe. Obratih joj se:

- Nazo, šta je bilo sa zarom? Sjećaš li se šta si mi govorila u Banjoj Luci?

- Nisam znala da je tako divno gledati svijet bez peče. Nikada više ne bih mogla na sebe staviti zar i peču...

Upitah je za Zaima. Njene su se oči učas ispunile suzama. Tužno mi je rekla:

- Zaima više nema...“.

04.09.2023