Od političke do vojne mobilizacije u partizane

Udruženje za modernu historiju je objavilo knjigu „Kod Titovih partizana (Komunisti i seljaci u Bosanskoj krajini 1941-1945.)“ autora Xaviera Bougarela. Na našem portalu ćemo objaviti dijelove iz knjige, koja se može poručiti kod Izdavača na email umhissarajevo@gmail.com

Piše: XAVIER BOUGAREL

Zahvaljujući svojoj političkoj agitaciji i borbi protiv potencijalnih suparnika, KPJ uspijeva uspostaviti svoju hegemoniju na oslobođenim teritorijama, ili barem, na Kozari, u Podgrmeču i u području Drvara. Ta rastuća hegemonija očituje se u izvještajima partijskih organizacija koji većinom govore o postepenom poboljšavanju političke situacije. Naprimjer, u martu 1944. podgrmečki KPJ najavljuje:

”Na cjelokupnom našem okrugu političko stanje popravlja se iz dana u dan kako na staroj oslobođenoj teritoriji tako i na novo oslobođenoj teritoriji, izuzev sela Stare Rijeke i Šurkovca gdje još nijesmo ostvarili nimalo svoga političkog uticaja. Osjeća se prilično političko interesovanje masa, kao i raspoloženje koje je uspjela partijska organizacija svojim aktiviranjem pokrenuti u masama. To se sad može naročito vidjeti masovnim posjećanjem zborova, konferencija, priredbi, odazivanja na rad i t.d. Narod se neobično dobro drži, a naročito raspoloženje vlada, jer nas je zaobišla VI. ofanziva u čemu vide veliku i snažnu našu vojsku, te ogromno uništavanje švaba na Istočnom frontu, a naročito dolazak Sovjetske delegacije [u Jugoslaviju] odjeknulo je na Podgrmeču vrlo dobro.”

Ali poboljšanje političke situacije nije posvuda tako jasno pa takođe u martu 1944. SKOJ prozorsko-konjičkog okruga, regije koja graniči sa srednjom Bosnom i u kojoj živi mnogo Hrvata, zadržava oprezan stav:

”U prošlom izvještaju kojeg smo vam poslali 15./XII.1943.g., ukratko smo iznijeli razvoj situacije na ovom terenu kroz tri mjeseca. Naveli smo o sve većem kolebanju masa u našu korist, što se moglo vidjeti iz pregleda rada i porasta omladinskih organizacija. Ipak je situaciju stalno okarakterisavalo pasivno i špekulansko držanje masa, premda narod simpatiše našu borbu. Ta se činjenica naročito potvrdila kroz šestu ofanzivu. Veći dio omladine a i naroda se plašio neprijatelja i bježao od njega. Ali ipak rijetko da se koji omladinac priključio našoj vojsci. […] Neka sela su krvno vezani za neprijateljsku vojsku, a još nisu toliko svjesni da bi se otrgli od neprijatelja i prišli iskreno k nama. Tako dolazi do toga da nam veći dio katoličkih masa ne vjeruje kad govorimo da se narod Hrvatske digao na ustanak, da je ovo i srpska i hrvatska i muslimanska borba, pa čak da je Maršal Tito Hrvat. […] Oni još s nepovjerenjem gledaju da li ćemo se mi zaista boriti protiv stare nenarodne Jugoslavije.”

Najpouzdaniji pokazatelj političkog uticaja partizanskog pokreta ostaje mobilizacija u redove NOVJ-a. Radi razumijevanja te tijesne veze između političke hegemonije i uspjeha vojne mobilizacije, treba se vratiti na regrutni sistem koji su uspostavili partizani. U principu, sve do drugog zasjedanja AVNOJ-a u novembru 1943. i stvaranja Demokratske Federativne Jugoslavije, mobilizacija se vrši na dobrovoljnoj osnovi. Ali stvarnost na terenu je složenija. Tokom prve dvije godine rata, 1941. i 1942., vojne jedinice zaista najčešće čine dobrovoljci regrutovani na lokalnom nivou. Tada se partizanski pokret ne suočava s problemom nedovoljnog broja boraca nego s nedostatkom pokretljivosti odreda vezanih za područje s kojeg potiču. Formiranje pokretnih brigada krajem 1941., a godinu dana poslije i divizija i korpusa, rješava djelomično taj problem i predstavlja korak prema prinudnoj mobilizaciji. Od januara 1943. Vrhovni štab traži od komandi mjesta da popišu odrasle muškarce, da organizuju njihov pregled pred prijemnom komisijom te predaju spisak vojno sposobnih muškaraca. Vojne vlasti će onda odlučiti hoće li pokrenuti opštu ili djelomičnu mobilizaciju, zavisno od potreba vojske. Stiže se do maja 1944. ali se, uprkos tome, 5. korpus koji pokriva Bosansku krajinu i dalje žali kako ima dosta slučajeva u kojima spiskovi još uvijek nisu napravljeni. Korpus podsjeća na nužnu saradnju vojnih komandi i NOO-ova i naglašava da treba pribjegavati prinudnoj mobilizaciji samo ako broj dobrovoljaca nije dovoljan. Dakle, prekretnica iz novembra 1943. je relativna, pa između 1943. i 1945. vojne vlasti neprestano čas šalju pozive dobrovoljcima, čas pokreću prinudnu mobilizaciju. Međutim, pribjegavanje jednom ili drugom načinu regrutovanja usko je vezano za trenutnu političku situaciju na terenu.

Eliminisanje političkih protivnika KPJ

Kako bi uspostavila svoju hegemoniju na oslobođenim teritorijama, KPJ mora ne samo razvijati sopstvene političke i kulturne aktivnosti, nego se mora boriti protiv potencijalnih neprijatelja i suparnika. Te suparnike partizani često nazivaju ”petom kolonom” što je termin pristigao iz Španije s Jugoslavenima koji su se borili u internacionalnim brigadama. Definicija te ”pete kolone” često ostaje maglovita. Pa ipak, u toj kategoriji četnici i njihovi simpatizeri zauzimaju važno mjesto.…

U Podgrmeču, partizanskom uporištu, odbornici okružnog NOO-a koji se sastaju 12. marta 1943. već spominju prinudnu mobilizaciju. To relativno rano pribjegavanje sili praćeno je određenim brojem problema kao što su učestale intervencije NOO-ova u korist nekih pojedinaca ili, nasuprot tome, mobilizacija muškaraca čiju porodičnu situaciju vojne vlasti nisu dobro procijenile jer se nisu posavjetovale s opštinskim vlastima. Dvije godine poslije, u februaru 1945., komanda podgrmečkog područja objašnjava da su slabi rezultati mobilizacije uzrokovani raznim faktorima koji idu od ”skorog oslobođenja pojedinih krajeva od neprijatelja, gdje je još neprijateljski uticaj priličan” do ”nedovoljnog zauzimanja oko vršenja mobilizacije, kako od vojnih tako i od upravnih vlasti”. U tom kontekstu, komanda područja naređuje borbu protiv četničkog uticaja, bolje organizovanje popisa vojno sposobnih muškaraca i organizovanje političke kampanje prije bilo kakve prinudne mobilizacije.

U regijama srednje Bosne gdje je hegemonija partizana slabija, oni oklijevaju s prinudnom mobilizacijom i moraju se zadovoljiti osrednjim odzivom dobrovoljaca. U julu 1943. KPJ srednjebosanskog okruga navodi da su u muslimanskom selu Šiprak samo 29 od 800 vojno sposobnih muškaraca stupili u redove NOVJ-a. Mjesec dana poslije, regrutovano je novih 60 boraca što je, blago rečeno, skromna brojka. Često se dešava da muslimanski i hrvatski seljaci pokazuju simpatije prema partizanskom pokretu, a pritom odbijaju stupiti u vojsku. Naprimjer, u novembru 1944. u prozorsko-jajačkom okrugu KPJ konstatuje kako ”sami muslimani naročito na Privorskoj opštini /Gor. Vakuf/ prilično su špekulativno raspoloženi, oni su za ovu borbu, spremni su da za nju založe čitav imetak, samo da se ta borba odigrava bez njih i njihovih sinova”. Tada partizani, umjesto da nasilu mobilizuju Muslimane, odlučuju da ih uključe najprije u odrede zadužene da progone domaće četnike, pa ih tek poslije prebacuju u pokretne brigade.

Partizani i ideja bratstva i jedinstva u BiH u Drugom svjetskom ratu

U maju 1941. KPJ za Bosnu i Hercegovinu poziva narode te pokrajine ”da prestanu sa međusobnom borbom, mržnjom i krvoprolićem”, te ističe kako namjerava uspostaviti ”bratsko jedinstvo svih naroda protiv okupatora, protiv izrabljivanja a za bolju i sretniju budućnost”. Dvije i po godine poslije, 26. novembra 1943., na kraju svog prvog zasjedanja, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) ponovo poziva na bratstvo i zajedničku borbu i definiše Bosnu i Hercegovinu kao ”i srpsku, i muslimansku, i hrvatsku”, i kao ravnopravnu jedinicu buduće jugoslavenske federacije.…

Kad vojska pribjegava prinudnoj mobilizaciji, ona to obazrivo čini. U februaru 1945. NOO sreza Bosanski Novi pojašnjava nižim NOO-ovima: ”Napominjemo Vam da ne dozvolite da vojnici Komande Mjesta vojnički postupaju i kundakom mobilišu, već Vi sami nastojite sa svoje strane da se ovo mobilisanje provede tako, da ne izazove negodovanje naroda”. Jedan od preduslova da prinudna mobilizacija bude prihvaćena u narodu jeste da se odvija na pravedan način, s jasnim kriterijima i bez zaobilaženja bilo koga. Pa ipak, obazriva politika partizana ponekad dovodi do toga da u istoj regiji različite nacionalne i vjerske zajednice nisu tretirane na isti način. Tako u oktobru 1944. SKOJ-evski komitet livanjskog okruga navodi da su Srbi prinudno mobilisani, dok su Muslimani i Hrvati regrutovani na dobrovoljnoj osnovi. U Prozoru dolazi do slične razlike između Muslimana koji su mobilisani, dok su Hrvati privremeno oslobođeni vojne obaveze. I na koncu, specifičan je slučaj Muslimana iz banjalučke regije koji traže da budu nasilu mobilisani jer bi njihovo dobrovoljno stupanje u partizanske redove za sobom povuklo odmazdu ustaša nad njihovim porodicama.

Nije moguće govoriti o mobilizaciji u NOVJ a ne spomenuti dezertiranja iz partizanskih redova koja, mada nisu masovna, jesu relativno česta. U brojnim dokumentima koji spominju to pitanje, najčešće navođeni razlozi dezertiranja su nepostojanje prethodnog političkog rada, nepravde prilikom mobilizacije, samovlašće komandanata, udaljavanje od rodnog sela, nedostatak hrane i odjeće. Dakle, ta su dezertiranja uzrokovana prije nekim lokalnim i konkretnim okolnostima nego opštim političkim faktorima. Dezerteri bježe sami ili u manjim grupama, a onda se kriju u svojim selima ili se pridružuju najbližim četničkim bandama. Dešava se i da pobjegnu u šumu i postanu odmetnici, kao što je to bio slučaj u blizini Bosanske Dubice krajem 1943. ili godinu dana poslije, oko Prozora. Ali ta vrsta pojava ne predstavlja ozbiljnu prijetnju političkoj hegemoniji Komunističke partije.

04.09.2023