O zločinu i spomeniku na Garavicama

„Pokušavamo da dobijemo saglasnost da nešto izgradimo ovdje, ali ne možemo. Ostaćemo posvećeni ovom mjestu i pokušaćemo sa našom Crkvom izgraditi spomen-kapelu sa imenima svih žrtava“, rekao je Milorad Dodik 2.9.2023. na obilježavanju 82 godine od zločina nad Srbima u Garavicama kod Bihaća.

Naš portal je ranijih godina pisao o ovom zločinu u Garavicama. Bihaćki historičar Dino Dupanović je pokazao kako se poslije Drugoga svjetskog rata razvijao narativ o ovome zločinu, broju žrtava i podizanju spomenika na Garavicama.

Sada samo ponavljamo nekoliko ključnih činjenica iz Dupanovićevih tekstova objavljenih na našem portalu:

Prvi podatak o broju ubijenih Srba na Garavicama imamo iz Zapisnika sastavljenog pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomogača u Bihaću srez Bihać okrug Bihać, iz februara 1945. godine. Postoji veći broj ovakvih zapisnika iz 1945 i 1946. godine. Komisija koja se bavila utvrđivanjem istine na Garavicama nikada nije izvršila ekshumaciju, to nije urađeno niti do danas. Tako, recimo, u jednom od tih Zapisnika stoji da se na osnovu ustaških izvještaja može utvrditi da je na ovom mjestu ubijeno preko 10.000, odnosno 12.000 ljudi, pa da taj broj seže i do 18.000. Često se koristi i termin „po hvalisanju ustaša“. Istina je da postoji jedan ustaški nalog zarobljen kod jednog rojnika u kojem se spominje klanje Srba. Ovaj izvještaj je Peta KNOU brigada poslala partizanskom Vrhovnom štabu, zajedno s dvije fotografije uz tekst "U Bihaću i okolini pobijeno je 12.000- 15.000 Srba". Međutim, ne postoje historijski izvori koji bi sugerirali da je baš na Garavicama ubijeno 12.000 ljudi. Vladimir Dedijer je također u svojim Dnevnicima zapisivao brojke od 12-14.000, koje su se, uglavnom, bazirale na argumentima prema hvalisanju ustaša.

Prvi spomenik podignut na Garavicama 1949. godine na kojem je pisalo da se podiže u spomen na 12.000 nevino ubijenih Srba nastao je na inicijativu lokalnih političara Srba, članova Saveza komunista i SABNOR-a. U periodu od 1967-1971. godina Regionalni muzej Pounja u Bihaću predvođen Brankom Bokanom započeo je popis svih poginulih boraca NOB-a i žrtava fašističkog terora na području Bihaća, Cazina, Velike Kladuše, Bosanskog Petrovca, Cazina, Bosanske Krupe i Drvara i za taj period popisano je oko nekoliko hiljada žrtava. Prema ovom popisu može se zaključiti da je na Garavicama ubijeno oko 3.000 bihaćkih Srba. Druga konkretna istraživanja o broju ubijenih Srba na Garavicama iz drugih gradova, Like i Korduna sprovedena su tek djelomično u okviru pomenutih Komisija, spiskovi postoje, ali važno je napomenuti da se za neka sela kao Ličko Petrovo Selo i dr. navode poimenično žrtve, mjesto stradanja i da se samo dio njih odnosi na Garavice. Kada se pogledaju ti spiskovi žrtava iz drugih dijelova na kojima se kao mjesta stradanja navodi Garavice i kada se pridodaju ovoj brojci od 3.000 bihaćkih Srba, konačna brojka nije niti blizu 12.000. Treba napomenuti, da je pomenuti projekat Muzeja iz nekog razloga prekinut, pohranjen u depo Muzeja, da bi nedavno oko stotinu arhivskih kutija ponovno bilo sređeno i danas se čuvaju u Muzeju Unsko-sanskog kantona. Važno je napomenuti da u ovom popisu, naprimjer, nije popisana niti jedna muslimanska žrtva, iako su i muslimani velikim dijelom stradali na ovom području. Očito da je tokom 1970-ih godina postojalo neslaganje kod loklanog političkog rukovodstva oko klasifikacije žrtava i broja stradalih. Jusuf Zjakić, nekadašnji Sekretar Saveza komunista Bihać, za izradu jedne doktorske disertacije, u razgovoru je istaknuo da je jedan od problema zašto je sporije tekla izgradnja Spomen-parka Garavice bio upravo to insistiranje Srba na broju od 12.000 ubijenih na Garavicama, iako za to nisu postojali službeni dokazi.

SABNOR je 1983. sastavio spisak ubijenih Srba na Garavicama iz Bihaća zaključivši brojku na 2.926 žrtava

Političari su često zloupotrebljavali historiju, a u posljednje vrijeme, kao i u vrijeme s kraja 1980-ih i početka 1990-ih, svjedočimo kako se na povijesnim temama podižu nacionalne tenzije. Političarima je malo zloupotreba posljednjeg rata, pa se često vraćaju na Drugi svjetski rat kao najsigurnije utočište u kojem mogu, sada već gotovo bez živih svjedoka, kreirati povijest u skladu sa svojim političkim ambicijama. Lider SNSD i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik, u tome prednjači posljednjih dana...

Tokom 1970-ih godina kada se raspravljalo o gradnji Spomen-parka na Garavicama često su vođene žustre rasprave između lokalnih komunista o broju stradalih Srba na Garavicama. Istovremeno, vodeći autoritet u ovim raspravama bio je pomenuti Branko Bokan koji je naglašavao da je prema anketi koju je radio Muzej mogući najveći broj ubijenih Srba na Garavicama iznosi oko 3.000-4.000. Međutim, u ovim raspravama zaključak se svodio na to da je broj mnogo veći, dakle 12.000, s obzirom da su na Garavicama ubijani i Srbi s područja Like, Korduna i drugih gradova. Istina jeste, da su dovođeni Srbi iz Ličkog Petrovog Sela, Korenice, Donjeg Lapca i drugih okolnih mjesta, ali nema historijskih izvora koji bi potvrdili da taj broj zaista seže do 12.000 žrtava. Neki historičari, poput Milana Vukmanovića, koji je o ovim zločinima pisao u knjizi "Bihać u novijoj istoriji", navodi da prema zvaničnoj evidenciji taj broj iznosi 12.000. Međutim, Vukmanović ne navodi koja je to zvanična evidencija. Recimo 1983. godine loklani SABNOR je sastavio spisak ubijenih Srba na Garavicama iz Bihaća zaključivši brojku na 2.926 žrtava. Nažalost, ovaj spisak se odnosio samo na Bihać, ne i na ostala mjesta, i on sasvim sigurno jeste veći od pomenutog broja, ali teško da iznosi 12.000 s obzirom da su ustaše kao npr. u Bosanskoj Krupi lokalne Srbe uglavnom ubijali u okolini grada.

02.09.2023