Eliminisanje političkih protivnika KPJ

Udruženje za modernu historiju je objavilo knjigu „Kod Titovih partizana (Komunisti i seljaci u Bosanskoj krajini 1941-1945.)“ autora Xaviera Bougarela. Na našem portalu ćemo objaviti dijelove iz knjige, koja se može poručiti kod Izdavača na email umhissarajevo@gmail.com

Piše: XAVIER BOUGAREL

Kako bi uspostavila svoju hegemoniju na oslobođenim teritorijama, KPJ mora ne samo razvijati sopstvene političke i kulturne aktivnosti, nego se mora boriti protiv potencijalnih neprijatelja i suparnika. Te suparnike partizani često nazivaju ”petom kolonom” što je termin pristigao iz Španije s Jugoslavenima koji su se borili u internacionalnim brigadama. Definicija te ”pete kolone” često ostaje maglovita. Pa ipak, u toj kategoriji četnici i njihovi simpatizeri zauzimaju važno mjesto. Četnici su najuticajniji u Bosanskoj krajini u prvoj godini rata, kada se srpski ustanici postepeno dijele na partizane koji žele nastaviti borbu protiv okupatora i četnike koji traže neki modus vivendi s ovim posljednjim. Suočeni s tom prijetnjom, partizani preduzimaju stroge mjere protiv četnika i njihovih porodica. Naprimjer, 2. septembra 1942. Operativni štab za Bosansku krajinu naređuje 1. krajiškoj brigadi da treba ”prikupiti sva imena istaknutijih četnika odnosno onih koji su se istakli u borbi protiv naše vojske i po tom spisku izvršiti konfiskaciju celokupne imovine dotičnih lica, a po potrebi i njihove kuće zapaliti, a familije protjerati u Banja Luku”.

U drugoj polovini 1942. četnički pokret prestaje biti ozbiljna prijetnja u Bosanskoj krajini izuzev u regijama koje graniče sa srednjom Bosnom. Međutim, male bande četnika nastavljaju sa svojim nedjelima po oslobođenim teritorijama gdje napadaju sela, ubijaju ili prebijaju odbornike NOO-ova, reketiraju partizanske porodice. U područjima u kojima haraju te bande, stanovništvo oklijeva stati na stranu partizana iz bojazni od četničke odmazde. U decembru 1943. KPJ okruga Ključ-Mrkonjić detaljno opisuje četnička zlodjela na njegovoj teritoriji:

”Nasilja koja vrše četničke grupice kao na pr. ubistvo omladinca Mile Sormaza iz sela Šibova, rezanje uha jednom omladincu iz istog sela, ubijanje Joke Bjelajac i njenog šestogodišnjeg djeteta iz Podrašnice, odvođenje najlepših žena i djevojaka iz sela Ljeskovice koje posle silovanja u zoru vraćaju kući, pasiviziraju narod jer se osjeća nezaštićen u dovoljnoj mjeri i stoji za svoju privrženost i pomoć narodno-oslobodilačkoj borbi u strahu [od] četničke odmazde.”

Borba protiv četnika vodi se tokom cijelog rata na različite načine, od oduzimanja imovine do strijeljanja po kratkom postupku. U isto to vrijeme, viši NOO-ovi poduzimaju redovno ”čišćenje” opštinskih i seoskih odbora kako bi iz njih izbacili odbornike osumnjičene da su četnički simpatizeri. Tako u augustu 1944. NOO sreza Bosansko Grahovo objavljuje da je ”preduzimao mjere čišćenja iz narodnih vlasti, onih odbora koji su četnički nastrojeni, ili ipak ako strahuju od njih, te na njihova mjesta postavljeni su bolji i čvršći ljudi”. Ta se ”čišćenja” najčešće ograničavaju na razrješavanje dužnosti okrivljenih odbornika ali su u decembru 1943. u selu Usorci blizu Sanskog Mosta, strijeljana dva člana seoskog NOO-a zbog svojih veza sa četnicima.

U isti mah, partizani se suprotstavljaju uticaju ”reakcionarnih” Muslimana. Protiv JMO, glavne muslimanske stranke iz međuratnog perioda, partizani koriste najteže riječi. Naprimjer, u jednom nedatiranom izvještaju, komunist Mahmud Konjhodžić kritikuje oportunizam bivše JMO i optužuje njene rukovodioce da su, prije nego što su se pridružili ustašama ili nacističkoj Njemačkoj, radili isključivo u interesu begova i sitne buržoazije (”čaršije”). Uprkos tome, Konjhodžić smatra da se treba približiti ”lokalnim poštenim prvacima JMO-a” i pridobiti ih za narodnooslobodilačku borbu. Što se tiče vjerskog udruženja el-Hidaje (”Pravi put”) i njene sekcije za mlade Mladi Muslimani, partizani se kolebaju kakav stav da zauzmu. Dok komitet podgrmečkog SKOJ-a u njima vidi samo pobožnu organizaciju, komitet za Bosansku krajinu sumnjiči to udruženje ”da pasivizira muslimansku omladinu, a možda da je kasnije i aktivizira u borbi protiv nas”. Konkretnije, dok se partizani u okupiranom Travniku ubacuju u organizaciju Mladi Muslimani, u oslobođenim gradovima Sanskom Mostu i Prijedoru zabranjuju njeno djelovanje.

I na kraju, partizani su zabrinuti zbog konkurencije HSS. Dok nastoje sebi privući neke kadrove te stranke, bore se protiv onih koji podržavaju atentizam Vladka Mačeka, predsjednika te stranke. Na tu se politiku ”diferencijacije” nailazi u januaru 1944. u uputama koje KPJ za Bosansku krajinu šalje komitetu prnjavorskog okruga:

”Što se tiče vašega rada sa Hrvatima, vi morate razviti šire i svestranije veze sa uglednim i viđenijim seljacima HSS-ovcima iz sela, a s time ćete i samoga [lokalnog prvaka] Ćorića prinuditi na saradnju. To što pišete o čekanju, koje propovjedaju Mačekovi korteši, to ima svojih osnova i potvrde i u tome da su Mačekovci pokrenuli ilegalni list ‘Narodna pravica’, koji populariše Mačeka kao vođu Hrvata i kroz koji se osjeća tendencija da poprave uzdrmani autoritet Mačeka. Govore da se ne treba još boriti protiv Njemaca, nego stupati u domobranstvo; napadaju Narodno-oslobodilački pokret, koji navodno dovodi borbom do paljevina i stradanja naroda. Ti izdajnici osjećaju da im se bliži politička smrt pa i oni nešto pokušavaju.”

O kakvim god protivnicima da je riječ, četnicima, muslimanskim reakcionarima ili kadrovima HSS-a odanim liniji Vladka Mačeka, KPJ nema dovoljno jak položaj da ih se jednom zasvagda riješi. Zato KPJ naizmjenično na njih vrši politički pritisak pa im onda nudi savezništvo kako bi izazvala ”diferencijaciju” u njihovim redovima. Na taj način Partija neke od tih protivnika prima u svoje redove, a ostale marginalizuje te tako postepeno jača svoju hegemoniju na oslobođenim teritorijama. Ostaje da se sazna kako Partija reaguje kada osporavanja ne dolaze od organizovanih političkih snaga već od običnih pojedinaca.

Naime, mnogi dokumenti partizanskog pokreta spominju usamljene ili, barem, neorganizovane ”harangere” koji se žale na raznorazne stvari. Generalno se njihove žalbe ograničavaju na lokalne probleme poput sastava NOO-ova, organizacije radnih akcija ili prikupljanja hrane. Ponekad su kritike više političke prirode pa se čak okomljuju i na vojsku. Naprimjer, u decembru 1942. jedno cirkularno pismo KPJ za Bosansku krajinu upozorava na prigovore upućene proleterskim brigadama tek pristiglim u regiju i optuženim da se hrane preko leđa domaćeg stanovništva. Partija je zabrinuta zbog posljedica koje bi te optužbe mogle imati na koheziju vojske. Godinu i po dana kasnije, nakon uvođenja činova u vojsku, razni harangeri se žale kako članovi štabova imaju bolju hranu i odjeću nego obični vojnici. Partijski organi se premišljaju kako da reaguju na te bundžije koji prave probleme. U martu 1942. KPJ za Bosnu i Hercegovinu zove ih ”petokolonašima”, a zatim daje sljedeće instrukcije:

”Takve ljude treba budno pratiti. Skupljati podatke o njima, jednom riječi imati ih na oku. No, ne treba se samo na tome zadržati, s tim ljudima treba razgovarati, treba ih pokušati razuvjeriti u takvom njihovom pogriješnom gledištu, pa ako to sve ne bude koristilo, onda će se morati poduzeti i energičnije mjere. Ali pri tome treba voditi računa da se ne ode u drugu krajnost, da se ljudi ne hapse i ne progone za svaku riječ, jer to, neminovno, mora da dovede do nezadovoljstva, ne samo dotičnoga koga se hapsi i progoni, nego i njegove okoline, a često puta i širih slojeva. Za onoga koga se hapsi mora postojati konkretni dokazi, a ne samo rekla kazala, kao što imamo niz takvih primjera dosada.”

Najčešće su kazne protiv harangera dosta blage. Po selima se organizuju konferencije na kojima se iznose kritike protiv takvih pojedinaca i njihovog ponašanja. Takođe se može desiti da ih pozove na razgovor NOO ili lokalna partijska organizacija pa da im ”savjetuje” da se promijene. Pa ipak, u nekim slučajevima, takvi ljudi bivaju uhapšeni i izvedeni pred vojni sud. U decembru 1942. komitet KPJ za Bosansku krajinu sugeriše da se tako postupi s harangerom Vojinom Babićem, ”bez obzira kakav je njegov uticaj među seljacima”. U arhivama se nalaze i dvije smrtne presude harangera. U oba slučaja, riječ je o vojnicima.

02.09.2023