Koristiti vjeru kao ratno oružje

„Tito je prepoznao važnost poštovanja vjerskog senzibiliteta. U junu 1942. naredio je postavljanje svećenika i hodža u proleterske brigade i bataljone koji će se brnuti za vjerske potrebe trupa i stanovnika; njihov zadatak je bio „popularisanje narodnooslobodilačke borbe i partizansih jedinica u narodu kroz krajeve kuda prolazimo (po potreb i mogućnost zalaziti u domove)“ i obavljati „sve vjerske obrede besplatno ukoliko to narod zahtijeva“. Kršćanski i muslimanski vjerski službenici trebali su nositi krst odnosno polumjesec na lijevoj ruci. Tako su elitne partizanske jedinice, kao organ propagande i vojne sile, trebali koristiti vjeru kao ratno oružje.

Pokazatelj ozbiljnosti s kojom su partizani pristupili tom aspektu ideološke borbe je slučaj Muhameda Hodžića, partizana i hodže priključenog četi 10. Hercegovačke brigade, kojeg je ukorila organizacija KPJ u toj brigadi jer je prekinuo namaz koji je obavljao u seoskoj džamiji da bi odgovorio na manju hitnu situaciju. Smatrano je da će takvo nepoštivanje vjerskog osjećaja mještana omogućiti neprijateljma partizana da ih optuže za neiskrenost po pitanju vjere“.

31.08.2023