Incident u Podgorici i ratna opasnost

Incident u Podgorici i ratna opasnost

Piše: Hannes Grandits

Udruženje za modernu historiju je objavilo knjigu „Kraj osmanske vladavine u Bosni: suprotstavljena djelovanja i imperijalna prisvajanja“ autora Hannesa Granditsa. Naš portal će prenijeti dijelove iz knjige koja se može poručiti kod Izdavača na email umhissarajevo@gmail.com

Bio je pazarni dan sredinom oktobra 1874. u osmanskoj Podgorici. Grad je bio prepun trgovaca i seljaka iz susjednih krajeva, kada je ubijen jedan uglednik. Žrtva je bio Jusuf-aga, imućni trgovac u Podgorici. Jusuf-aga je imao razne poslovne veze u susjednim crnogorskim područjima Kuči i čini se da je bio uključen u tamošnji lokalni spor. Zbog nekih zaostalih isplata koje je Jusuf-aga navodno ranije obećao izvršiti, ali je to kasnije odbio učiniti, Pero Ivanov, mladić iz plemena Kuči, postavio mu je zasjedu. Svađa je eskalirala i Pero je Jusuf-agu ubio u trgovačkom dijelu grada, a onda pokušao pobjeći. Smjesta ga je uhvatila uzrujana gomila i na licu mjesta ga linčovala. Situacija u Podgorici odmah je postala užarena. Lokalna rulja lutala je gradom da nađe još urotnika ili pripadnika plemena Kuči ili Crnogoraca. Na koncu je ubijeno barem 19 Crnogoraca.

Žene koje su se vraćale sa pazara donijele su vijesti o onome što se upravo desilo u Podgorici kući u obližnje crnogorske krajeve. I tamo je situacija odmah postala nestabilna. Pored manjih incidenata, naoružana gomila napala je osmanske vojnike koji su čuvali karaulu, ubili dvojicu osmanskih vojnika i ozbiljno ranili još nekoliko. Daljnji akti osvete činili su se neizbježnim. Neke crnogorske plemenske glavešine otvoreno su tražile čak i da se u znak odmazde smjesta napadne Podgorica. Knjaz Nikola je morao sasvim predano intervenirati kako bi smirio situaciju i potražio diplomatsko rješenje krize.

Diplomatsko posredovanje je dovelo do formiranja mješovite osmansko-crnogorske istražne komisije. Skadar, sjedište vilajeta (i konzula), određen je za mjesto gdje će raditi ta komisija, u kojoj su se osmanske vlasti složile da sarađuju sa crnogorskim delegatima. Mješovita komisija je imala zadatak da ustanovi ko je odgovoran za nasilje i kako kazniti krivce. Dogovor o toj proceduri privremeno je ublažio opasnu situaciju i saslušanja su počela.

Tokom saslušanja, tenzije su dalje rasle. Vjerovatno je najkritičniji momenat došao nakon temeljnog neslaganja u radu mješovite komisije do kojeg je došlo početkom januara 1875. godine. Preliminarna verzija završnog communiquéa predvidjela je da se petorica ljudi proglase odgovornim za pogrom u Podgorici i oni su osuđeni na smrt. Prihvatajući to, osmanska strana je na koncu insistirala da Crnogorci, krivci za ubistvo osmanskog stražara, budu prebačeni osmanskim vlastima u Skadru, gdje bi bili kažnjeni sličnom oštrom kaznom. Knjaz Nikola je uveliko strahovao da bi ekstradicija crnogorskih „junaka“ mogla ugroziti njegov autoritet među utjecajnim crnogorskim glavešinama te da bi se time, po njemu, također prekršila crnogorska autonomna prava.

Kada je stigao ultimatum osmanskih vlasti, Nikola je bio pod snažnim stranim i domaćim pritiskom. Katastrofalni poraz Crnogoraca 1862. godine u prvim godinama njegove vladavine, kad je osmanska vojska privremeno okupirala gotovo cijelu kneževinu, još uvijek se dobro pamtio. Knjaz Nikola je reagirao tako što je sazvao Narodnu skupštinu, koja se sastala u Cetinju početkom januara 1875. godine. Tu je Nikola tražio jedinstvo svih Crnogoraca suočenih sa neizbježnim ratom. Hiljade crnogorskih radnika migranata u Istanbulu – u to vrijeme glavnom odredištu radne migracije iz Kneževine Crne Gore – također su već tad službeno pozvani da se vrate kući.

Diplomatsko miješanje Velikih sila prisililo je osmansku vladu da odustane od već planiranog vojnog pohoda na Crnu Goru. Najodlučniju podršku Nikoli dala je ruska diplomatija, tradicionalni saveznik kneževine. Knjaz Nikola se direktno obratio utjecajnom ruskom ambasadoru u Porti Nikolayu Ignatijevu moleći ga da mu pruži diplomatsku podršku. Nakon diplomatskog pritiska koji je Ignatijev izvršio direktno na velikog vezira Hüseyina Avni-pašu, osmansko vodstvo je pristalo da povuče ultimatum. Osmanska vlada je prihvatila da krivcima sa crnogorske strane treba suditi odvojeno na crnogorskoj teritoriji, gdje su oni onda uhapšeni i izvedeni pred sud. Rat je izbjegnut i zajednička komisija je nastavila s radom u Skadru. Međutim, tenzije koje su rezultirale iz podgoričkog incidenta i onoga što se poslije njega dogodilo i dalje su se nekoliko mjeseci osjećale.

Unatoč raznim lokalnim incidentima, od kojih su neke izazvali hajduci koji su upadali s druge strane granice (kao što je onaj koji je spomenut na početku ovog poglavlja), navedeno diplomatsko posredovanje rezultiralo je time da su se osmansko-crnogorski odnosi vratili na normalnije osnove. Knjaz Nikola je bio iskreno zainteresiran da sačuva postignuti mir. Zaprijetio je oštrim mjerama svakome ko tajno ode u jahoše preko granice. Ova stroga politika zaista će pokazati rezultate i ponovo u proljeće 1875. poboljšati sigurnost na granici.

Komisija u Skadru, koja je još uvijek sedmicama radila procesuirajući podgorički incident iz oktobra 1874, konačno je okončala rad početkom maja 1875. Na osmanskoj strani, identificirana su dva čovjeka kao glavni počinioci nasilja i osuđeni na smrt vješanjem (pogubljenja su izvršena u Skadru), dok je još nekoliko njih dobilo različite zatvorske kazne. Crnogorske vlasti su u zatvor poslale nekoliko krivaca i obećale da će oni biti strogo kažnjeni. Potaknuta opuštanjem atmosfere, dogovorena je mješovita osmansko-crnogorska granična komisija. Dva osmanska izaslanika, Hasan Edib-paša i Kostan efendija, poslani su da nastave zajednički rad na razjašnjenju nekih (opetovano kontradiktornih) događaja na crnogorsko-hercegovačkoj granici (i oni su zbog tog zadatka 17. maja 1875. godine stigli u Sarajevo). Konačno, pitanje amnestije za one izbjeglice koje su u prethodnim mjesecima – kao što je gore već navedeno – pobjegli iz Hercegovine preko granice u Crnu Goru sada je dogovoreno (uz uključenost austrijske i ruske diplomatije). To je jako zahtijevao knjaz Nikola, kojem su hercegovačke izbjeglice postale, kao što je sam kazao, izvor „sramote“. Amnestiju i povratak „hercegovačkih izbjeglica“ Porta je na koncu naredila krajem maja 1875. godine. Regionalne vlasti u Bosanskom vilajetu/Hercegovačkom sandžaku dobile su zadatak da nastave s provedbom ovog zadatka, kao što je već ranije naznačeno. Diplomate, kao i osmanska vlada, očekivale su da će to riješiti probleme. Knjaz Nikola je očekivao dolazak osmanskih graničnih emisara i dao najviši prioritet nastavku izgradnje nove ceste koja je povezivala Cetinje sa dalmatinskom lukom Kotor.

31.08.2023

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.