Revolucionarni aktivizam u egzilu u okviru srpsko/ruskih veza

Udruženje za modernu historiju je objavilo knjigu „Kraj osmanske vladavine u Bosni: suprotstavljena djelovanja i imperijalna prisvajanja“ autora Hannesa Granditsa. Naš portal će prenijeti dijelove iz knjige koja se može poručiti kod Izdavača na email umhissarajevo@gmail.com

Piše: HANNES GRANDITS

Mada teško da je otvorena panslavenska ili „nacionalna“ politizacija karakterizirala javni život i diskurse unutar Bosanskog vilajeta tokom ranih 1870-ih godina, prilike su bile drugačije izvan bosanskih granica. Tu vidimo male krugove političkog aktivizma u egzilu, kojeg su provodili ljudi koji su, iz različitih razloga, bili prisiljeni emigrirati iz Bosanskog vilajeta ili su odlučili da to svojevoljno učine. Neki od njih posvetili su život planovima za budući otpor osmanskoj vlasti u Bosanskom vilajetu. Sljedeći slučajevi Vase Pelagića i Miće Ljubibratića pomoći će nam da steknemo uvid u dva takva miljea aktivizma. Oba su bila dio prilično kompleksne političke dinamike koja je prošla nekoliko transformacija.

Vaso (Vasilije) Pelagić je tokom 1870-ih bio vjerovatno najpoznatiji i politički najartikuliraniji mladi aktivista iz osmanske Bosne. Rođen je blizu osmansko-habsburškog graničnog grada Brčkog u sjeveroistočnoj Bosni 1838. godine. U mladosti, poslan je na daljnje školovanje u Beograd i po povratku počeo raditi kao učitelj u pokrajini Bosni. U dobi od dvadeset i pet godina, Pelagić je otišao u Moskvu vođen ambicijom da stekne univerzitetsko obrazovanje i tamo će studirati historiju i ekonomiju. Za razliku od Serafima Perovića, koji je u Rusiji bio negdje u isto vrijeme, on nije bio opčinjen carskom vlašću. Naprotiv, već je tokom svog studija na Moskovskom državnom univerzitetu podržavao revolucionarne demokratske ideje. Godine 1866, vrativši se ponovo u Bosnu, Pelagić je sva svoja nastojanja usmjerio pokretanju obrazovanja novih generacija budućih učitelja. U tom cilju, osnovao je novo pravoslavno sjemenište u Banjoj Luci u saradnji sa lokalnom pravoslavnom zajednicom. Kao upravitelj novoosnovanog sjemeništa, dobio je crkvenu titulu arhimandrita, mada je tajno postao ateista i u svojim radovima se isticao otvoreno antiklerikalnim stavovima. Zahvaljujući tome što je podučavao o (previše) „progresivnim idejama” (između ostalog, Pelagić je uveo i „gimnastiku“ kao obavezni dio nastavnog plana i programa), uskoro je došao u sukob sa crkvenim vodstvom. Na koncu su oni Pelagića prijavili osmanskim vlastima kao agitatora protiv javnog reda i sultana. Godine 1869, Pelagić je uhapšen. Prvo je bio odveden u Sarajevo i kasnije poslan u egzil u nekoliko anatolskih gradova (Balıkesir, Bursa, Kütahya).

Godine 1871, Pelagić je uspio pobjeći iz egzila i stići u Beograd. Tu je uskoro dobio važnu ulogu u političkom pokretu „Ujedinjena omladina srpska“. Omladina, kako su pokret obično zvali, bila je osnovana po uzoru na „Giovine Italia“ (Mlada Italija) Giuseppea Mazzinija. Sa Mazzinijem, osnivači Omladine su također bili u neposrednom kontaktu tokom osnivanja pokreta, sredinom 1860-ih. Pošto je viđena kao prijetnja zatečenom političkom sistemu u Kneževini Srbiji, Omladinu je srpska vlada 1872. godine zabranila i rasformirala. Pelagić, zajedno s još nekim aktivistima Omladine, sada je preselio u Cetinje u Crnoj Gori, gdje su pokušavali nastaviti s aktivizmom. Ali Pelagić je ubrzo došao u sukob sa knezom Nikolom i uskoro je morao napustiti i Kneževinu Crnu Goru. Između 1873. i 1875. godine, živio je, između ostalog, u Trstu, Grazu i Zürichu i intenzivno se bavio proučavanjem najnovijih socijalističkih ideoloških struja. Kao uvjereni socijalista, vratit će se u Bosanski vilajet kada su, u ljeto 1875, stigle vijesti da je tamo izbio ustanak.

Mićo Ljubibratić je bio otprilike istih godina kao Vaso Pelagić. Godine 1875/6, nakratko je postao najpoznatiji „hercegovački borac za slobodu“ o kojem će se mnogo pisati u evropskoj štampi – kao što ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima. Ljubibratić je rođen 1839. godine u pravoslavnoj porodici u hercegovačkom selu Ljubovo blizu Trebinja. Kao darovit dječak, poslan je na daljnje školovanje u gimnaziju preko granice u obližnju Ragusu/Dubrovnik u Habsburškoj Dalmaciji. Fasciniran radovima Giuseppea Garibaldija i njegovim pokretom (koji su pratili mladi u gimnaziji u Ragusi gdje se nastava držala na talijanskom jeziku – koji je onda ali još i tokom 1870-ih, bio službeni jezik administracije u Dalmaciji), mladi Mićo Ljubibratić želio je postići nešto slično Garibaldiju u svom hercegovačkom kraju. Imao je samo 16 godina kada je započela njegova karijera profesionalnog revolucionara. Godine 1855, tokom pobune u hercegovačko-crnogorskom pograničnom kraju, Ljubibratić je tajno napustio školu, otišao u tabor vođe te pobune Luke Vukalovića i ponudio se da stupi u njegovu službu. Vukalović je mladog Ljubibratića imenovao za svoga ličnog sekretara, te će Ljubibratić tako u predstojećim godinama postati dio uskog kruga (pobunjeničkog) vođe Vukalovića. Nakon ranije spomenute osmanske vojne misije „smirivanja situacije“, koju je predvodio Omer-paša Latas 1862, kojom su poražene crnogorske snage, vođa pobunjenika Vukalović je prvo bio postavljen (u znak pomirenja) na komandni položaj u osmanskoj graničnoj policiji (panduri). Ali ubrzo nakon toga, Vukalović je bio prisiljen da napusti taj kraj i 1863. godine je našao utočište u Rusiji (pri čemu mu je ruska država dala penziju). Mićo Ljubibratić je također otišao u Rusiju sa Vukalovićem kao njegov blizak saradnik.

Nakon jedne godine provedene u Rusiji, gdje su Ljubibratića potpuno razočarale tamošnje autoritarne političke realnosti, on je 1864. godine dobio pozitivan odgovor od vlade Kneževine Srbije da se vrati iz Rusije i nastani u Beogradu. Sada je Ljubibratić vladi Srbije ponudio svoje usluge i svoje znanje ustanika u osmanskoj Bosni. Premijer Ilija Garašanin, strateg i vodeći političar pod vlašću kneza Mihaila, angažirao je Ljubibratića u svoju tajnu organizaciju, koja je dobila zadatak da sačini mrežu tajnih ćelija s ljudima koji bi radili na pripremama za ustanke u osmanskim krajevima. Ljubibratićev zadatak je bio da izvrši te pripreme u Bosanskom vilajetu, pogotovo u Hercegovačkom sandžaku. Za svoj politički rad, Ljubibratić je primao plaću i neka dodatna sredstva za podršku budućim revolucionarima koje će vrbovati. Sačinjeno je mnogo planova, i čak su stalno određivani datumi kada će sazreti uslovi za prvi ustanak. Ali sve je ostalo samo na papiru i ništa od toga nikada nije ostvareno. Nakon neočekivanog povlačenja Ilije Garašanina s njegovog dotad dominantnog položaja u vladi 1867. godine (nakon čega je Garašanin manje-više napustio politiku; povukao se na svoje imanje na selu i umro 1874. godine), nekoliko mjeseci kasnije uslijedit će atentat na kneza Mihaila, pa je malo toga od Garašaninove finansijski izdašno subvencionirane organizacije za planiranje udružene serije pobuna u osmanskim zemljama preživjelo u toj novoj političkoj konstelaciji. Doživljavan kao Garašaninov čovjek, Mićo Ljubibratić je izgubio svoje dobre veze u novim srbijanskim vladinim krugovima i također (najveći dio) sredstava za politički rad. I ponovo je preduzeo inicijativu da svoje usluge u vezi sa Bosnom ponudi i raznim glavešinama u kasnijim srbijanskim vladama – međutim, s malo uspjeha. U Beogradu u prvoj polovini 1870-ih Ljubibratić se našao na marginama političkog života i u depresivnom (također finansijskom) stanju.

Bilo je još nekih političkih aktivnosti ranih 1870-ih, kojima se ovdje bavimo, koji su snivali o „oslobađanju“ Bosanskog vilajeta ili rušenju osmanske „tiranije“ u toj zemlji (baš kao što su „snovi“ o nastanku velikih nacionalnih država ili ponovnoj uspostavi starih carstava iz daleke prošlosti postali velika moda u evropskoj političkoj misli u vrijeme koje ovdje analiziramo). U Srbiji, neke od tih aktivnosti je finansirala „Garašaninova organizacija“, ali je većina izgubila podršku nakon Garašaninovog povlačenja s vlasti. Neki (mladi) aktivisti potajno su pokušavali dijeliti sredstva koja su pristizala sumnjivim kanalima za (buduće) patriote ili da bi se ruralno „stanovništvo“ pridobilo za (srpski) patriotizam. Pored činjenice da su bili ideološki (veoma) raznoliki, broj onih koji su zaista aktivno djelovali protiv tadašnjeg poretka u osmanskoj Bosni bio je više nego ograničen. Edin Hajdarpašić to sumira vrlo dobro u svojoj studiji koja baca novo svjetlo na ova dešavanja, navodeći da je „nepostojanje militantne akcije mladih karakterizirao cijeli kasni osmanski period u Bosni. Drugim riječima, unatoč sve žešćoj retorici o patriotskom žrtvovanju, nije bilo većih nacionalističkih borbi, nije bilo mladih junaka i svakako nije bilo atentata na osmanske namjesnike u Sarajevu”.

30.08.2023