Partizani i ideja bratstva i jedinstva u BiH u Drugom svjetskom ratu

Udruženje za modernu historiju je objavilo knjigu „Kod Titovih partizana (Komunisti i seljaci u Bosanskoj krajini 1941-1945.)“ autora Xaviera Bougarela. Na našem portalu ćemo objaviti dijelove iz knjige, koja se može poručiti kod Izdavača na email umhissarajevo@gmail.com

Piše: XAVIER BOUGAREL

U maju 1941. KPJ za Bosnu i Hercegovinu poziva narode te pokrajine ”da prestanu sa međusobnom borbom, mržnjom i krvoprolićem”, te ističe kako namjerava uspostaviti ”bratsko jedinstvo svih naroda protiv okupatora, protiv izrabljivanja a za bolju i sretniju budućnost”. Dvije i po godine poslije, 26. novembra 1943., na kraju svog prvog zasjedanja, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) ponovo poziva na bratstvo i zajedničku borbu i definiše Bosnu i Hercegovinu kao ”i srpsku, i muslimansku, i hrvatsku”, i kao ravnopravnu jedinicu buduće jugoslavenske federacije.

U lecima koje partizani dijele na terenu, to pozivanje na novo jugoslavensko bratstvo poprima svoj puni smisao. Te različite publikacije imaju nekoliko zajedničkih tema kao što su osuda okupatora i ustaša koji žele posijati razdor među slavenskim narodima kako bi ih lakše istrijebili ili četnika koji vrše pokolje nad Muslimanima i sarađuju s okupatorom. Tim različitim neprijateljima suprotstavlja se Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ) koja okuplja ”najbolje sinove” srpskog, muslimanskog i hrvatskog naroda i štiti civilno stanovništvo, bez razlike u pogledu njihove vjere ili nacionalnosti. Ti se leci pozivaju i na tradicionalna načela ”komšiluka”. Naprimjer, u 1941. godini, jedan partizanski odred obraća se svojoj ”braći” i ”komšijama” i obećava im: ”mi ćemo opet biti komšije”. Letak jednog drugog partizanskog odreda spominje ”braću koji su do juče živjeli u susjetstvu u najboljim odnosima”.

U narednim godinama, širenje oslobođenih teritorija na područja naseljena muslimanskim i hrvatskim življem omogućuje partizanima da praktično pokažu svoju odanost bratstvu jugoslavenskih naroda. U novembru 1942., nakon zauzimanja grada Bihaća i muslimanske Cazinske krajine , KPJ ističe da je ”narod vidio da naša vojska ne istrebljuje nevini svijet, da ona ne pljačka, da ne ruši džamije i crkve, da ne vješa hodže i svećenike, nego da i muslimanima i Hrvatima i Srbima donosi slobodu, da pušta svemu narodu bez razlike da sam uzme svoju sudbinu u svoje ruke”. Šest mjeseci poslije, muslimanski i hrvatski pripadnici NOVJ-a obraćaju se kolebljivim članovima svog naroda, insistirajući na činjenici da u partizanskom pokretu već ima mnogo muslimanskih i hrvatskih boraca. Povrh toga, jamče i sigurnost muslimanskih i hrvatskih izbjeglica koji su pobjegli iz privremeno oslobođenih gradova poput Bosanske Krupe, Sanskog Mosta ili Prijedora, prije nego što dodaju da su mnogi od njih ponovo u svojim kućama i da su već vratili svoju imovinu.

Boreći se za novu zajednicu jugoslavenskih naroda, partizanski pokret s jednakom oštrinom osuđuje zločine njemačkih i italijanskih okupatora kao i hrvatskih ustaša i srpskih četnika. Tako u jednom proglasu iz augusta 1941. godine, KPJ Bosne i Hercegovine piše o ”užasnom krvoproliću i pokoljima koje izvršiše, a i danas vrše, kukavne sluge Hitlera, mrske izdajice hrvatskog naroda – ustaše” i u tome vidi pokušaj prljanja ”časnog hrvatskog imena” kao i pokušaj izazivanja netrpeljivosti između Srba, Muslimana i Hrvata. Na te se teme nailazi u letku rasparčavanom 1942. godine u području Drvara, koji optužuje Pavelića da pretvara Hrvate u dželate srpskog naroda, a okupatore da pothranjuju međunacionalnu mržnju:

”Srpska, hrvatska i muslimanska sela gore zapaljena od hrvatskih, muslimanskih i srpskih ruku. Naši vjekovni neprijatelji našim vlastitim rukama hoće da ostvare svoj davnašnji san – uništenje svih slavenskih naroda. Talijanski okupatori govore Srbima da su protiv Hrvata i Muslimana, a tamo gdje je većina Hrvata da su protiv Srba. U stvari oni ne žele slogu ni samih Srba, ni samih Hrvata i Muslimana, a najmanje i Srba i Hrvata i Muslimana. Naprotiv, oni nastoje da što više zavade naše narode, da stvore što veću neslogu među nama kako bi nas onda lakše do kraja porobili i kao Slavene uništili.”

Na sličan način partizani osuđuju izdaju i zločine srpskih četnika. Tako drugi letak s područja Drvara opisuje način na koji su se četničke vođe pomirili sa Italijanima i ostavili narod u rukama ustaških zločinaca. Za autore tog teksta koji se obraća Srbima, Muslimanima i Hrvatima, ”fašistički razbojnici i ustaške palikuće svim silama nastojali su da vas zavade i bace u bratoubilački rat”, a u tome im pomažu ”četnički plaćenici, srpske ustaše [koji] pokušavaju da ponovo stvore jaz, da još više razviju mržnju bratskih naroda naše zemlje”.

Partizani ne samo da osuđuju međunacionalno nasilje u Bosni i Hercegovini, nego pokušavaju i da ga objasne. Iako pridaju veliki značaj ”komšiluku”, potpuno su svjesni međunacionalnih konflikata koji obilježavaju historiju ove pokrajine. Pripisuju ih vjekovima osmanske pa onda austrougarske okupacije kao i dvadesettrogodišnjoj srpskoj hegemoniji za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Tako tokom prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, 25. i 26. novembra 1943. srpski komunist Rodoljub Čolaković konstatuje da ”kroz vjekove smo bili tuđi robovi, a povrh toga jedni drugima nekad dželat, a nekad žrtva”. Musliman Osman Karabegović dodaje da su ”svi, koji su vladali Bosnom i Hercegovinom od Osmanlija pa preko Austrije sve do protivnarodnih režima u Jugoslaviji, predavali u nasleđe jedni drugima sva ona zločinačka i podla sredstva zavade i međusobnog trvenja Srba, Hrvata i Muslimana […], da bi se sve to, okupacijom naše zemlje [u 1941. godini], odrazilo na bosansko-hercegovačkim prilikama i da bi najšire narodne mase Bosne i Hercegovine krvavo ispaštale te dane prošlosti”.

Na tu se mračnu stranu historije Bosne i Hercegovine nailazi i u Glasu, organu narodnooslobodilačkog pokreta u Bosanskoj krajini. U više navrata, ove se novine prisjećaju krvavih događaja koji su u međuratnom periodu pratili izborne kampanje, te takvim primjerima međunacionalnog razdora suprotstavljaju bratsku atmosferu partizanskih skupova. U oktobru 1943., prilikom konferencije sazvane za izbor narodnooslobodilačkog odbora (NOO) za Bosansku krajinu, Glas piše:

”I prije rata, međusobno zavađani od onih kojima nikada nije ležalo na srcu dobro naroda, sastajali su se na političkim zborovima i konferencijama stranački podvojeni Srbi, Hrvati i Muslimani, da bi se jaz između njih poslije političkih skupova uvijek još više produbljivao. Danas, poslije tolikih stradanja sve naše braće, poslije poniženja i mučenja svih rodoljubivih Srba, Hrvata i Muslimana od strane švapskih dželata i njihovih pomagača, uvidjeli su potrebu čvrste sloge i jedinstva, potrebu oružanog bratstva, i aktivne borbe svih sinova Krajine. Tim duhom bila je prožeta čitava konferencija. Na ovoj konferenciji udarani su temelji rada na narodnom jedinstvu Srba, Hrvata i Muslimana i još jačem angažovanju svih narodnih snaga u narodno-oslobodilački pokret.”

U svim tim dokumentima partizani stavljaju Muslimane u ravnopravan odnos sa Srbima i Hrvatima kao jedan od tri konstitutivna naroda bosanskohercegovačkog društva, ali često pišu naziv ”musliman” malim ”m”, što je pokazatelj da se ustručavaju priznati Muslimane kao zasebnu naciju.

30.08.2023