Herman i sukob na ljevici

Nedavno je zemunski izdavač Most Art Jugoslavija, a ujedno i Udruženje za kulturu povezivanja, ponovo obradovao istinske ljubitelje dobrog i zanimljivog štiva, ovaj put posebice one koji preferiraju historiografiju i književnost, jer je objavio nadasve interesantnu i provokativnu knjigu »Herman-Quo vadimus«, koja se sastoji od nekoliko povezanih cjelina.

U prvom su planu »Sjećanja« Ljiljane Lily Herman u kojima je (za)bilježila svoju životnu priču, vezanu za supruga Bogomira Hermana-Miškeca (ilegalno ime), istaknutog predratnog radničkog intelektualca/marksista i člana KP-a Jugoslavije, ali također i jednog od važnih sudionika tzv. prvog sukoba na književnoj ljevici koji se rasplamsao poslije objavljivanja Krležinog »Predgovora podravskim motivima« početkom 1933. u povodu izložbe grupe »Zemlja« i crteža Krste Hegedušića.

Bogomir Herman (glasoviti A.B.C./B.H.M.) na taj tekst oštro je reagirao člankom »Quo vadis Krleža«, kritički ga prozvajući zbog »izdaje socijalne literature«, nakon čega se taj sukob na ljevici i politički produbio, preciznije rečeno zaoštrio, kada je Krleža objavio svoj čuveni »Dijalektički antibarbarus«, da bi se 1939. i proširio (kada počinje tzv. drugi sukob na književnoj ljevici) napadom na Marka Ristića, ali u čemu Herman više nije sudjelovao jer se prije toga partijski (ali ne i intelektualno) pasivizirao.

Dok se prvi sukob vodio gotovo isključivo oko pitanja socijalne literature, drugi je bio usko povezan s osudom staljinskih političkih monstr-procesa protiv stare boljševičke garde, pri čemu je Krleža zauzeo jasan antistaljinistički stav, o čemu se Herman (tada) nije izjašnjavao. Lily Herman je svog supruga, koji je prošao pravu životnu kalvariju, nesebično voljela i beskrajno uvažavala, prije i iznad svega zbog njegove moralne postojanosti, hrabrosti i plemenite borbe za prava svih ljudi na život dostojan čovjeka.

Quo vadis Krleža

Kada govorimo o sjećanjima Hermanove supruge, ona su prema riječima Maje Herman-Sekulić (Bogomirove i Lilyne kćeri) dugo nastajala i samo zahvaljujući Majinoj upornosti ugledali smo njihovo književno ukoričenje. Naime, kada je Maja pročitala sjećanja Eve Grlić (u Srbiji ih je 2022. poslije hrvatskog izdanja tiskao upravo Most Art), znajući da je i njezina majka nešto slično (od)radila, iz zaborava je nakon gotovo 30 godina izvukla njezin rukopis i tako smo dobili priliku da se iz prve ruke informiramo o B. Hermanu i shvatimo koliko je onodobna, jugoslavenska historiografija bila prema njemu nepravedna i površna, a kada je nakon rapada Jugoslavije došlo do restauracije divljeg kapitalizma, opterećenog nacionalističkim resentimentima i ideološkim isključivostima, samo drukčijeg predznaka, onda je jasno da za tamo nekakvog »komunjaru«, kojeg se na koncu odrekla i vlastita partija, nije bilo mjesta, a još manje interesa.

Bogomir (Gottfried) Herman, podrijetlom Nijemac, rođen je 1896. u Otoku, pokraj Vinkovaca, ali se ubrzo s obitelji preselio u Vukovar, u kojem je živio sve do mobilizacije (1915.), kada je poslan na ruski/istočni front, gdje je nakon dvije godine pao u zarobljeništvo i gdje se potom upoznao s boljševičkim, revolucionarnim idejama.

Ulaskom njemačkih i austrijskih postrojbi u Ukrajinu (nakon Brest-Litovskog mira) vraćen je u Vukovar, gdje je u proljeće 1918. dezertirao iz vojske i iz ilegale je počeo agitirati u korist komunističkih ideja i pokreta. Ubrzo po osnivanju Socijalističke radničke partije Jugoslavije/komunista (SRPJ) 1919. postao je njezinim članom, a iste godine našao se među osnivačima vukovarskih komunističkih novina Radnička straža.

Na Drugom kongresu SRPJ-a, kada je promijenila ime u Komunistička partija Jugoslavije i pristupila Trećoj internacionali, Herman je bio među delegatima i od tada postaje prepoznatljiv po svojim aktivnostima, a samim time i sve interesantniji policiji. Nakon Obznane Herman se ponovo našao u ilegali, ali ubrzo ga je policija pronašla i uhitila i 1921. sprovela u zlogasni beogradski zatvor Glavnjača, u kojem će ostati gotovo godinu dana, nakon čega je bio pušten.

Vratio se u Vukovar i u razdoblju 1921. – 1927. čak je sedam puta bio uhićen, ali se ujedno svojim radom nametnuo za vođu jake vukovarske partijske ćelije, blizak »desnoj« frakciji Sime Markovića koja se umjesto suradnje sa seljacima zalagala za suradnju sa svim reformističkim radničkim organizacijama, što je ujedno i značilo protivljenje lenjinističkoj politici prava na samoodređenje do odcjepljenja, koja je bila korištena za zbližavanje komunista i seljačkih stranaka.

To je ujedno i doba kada se Herman afirmirao kao značajan partijski intelektualac/novinar; od 1927. pisao je uvodnike za osječki list »Riječ radnika i seljaka« (urednik Božidar Maslarić, također pripadnik desne frakcije), »Novi pokret«, koji je izlazio u Beogradu i koji je uređivao Otokar Keršovani i zapravo se izdržavao isključivo honorarima od pisanja.

Proleterski internacionalist

Kada je 1928. i u Kominterni i u KPJ-u pobijedila »ultralijeva« struja (na čelu s Đurom Đakovićem), koja je propagirala rušenje Jugoslavije i stvaranje nekakve maglovite Balkanske komunističke federacije, Herman je u jednom svom kritički intoniranom članku usvojio neka od načela tada dominantne partijske ljevice, ali samo godinu dana potom, kako to ističe dr. Gužvica, on više neće biti član KPJ-a. Kako je došlo do takvog obrata? Herman je nesporno bio gotovo pa paradigma proleterskog internacionalista kojem je vlastito njemačko podrijetlo bilo irelevantno, a kao sljedbenik Sime Markovića težio je uspostavi sindikalnog jedinstva, bez obzira na to bili oni revolucionarni ili reformistički.

U partijskim sukobima toga doba Herman je istupao s pozicija desne frakcije, ali nezadovoljan razvojem situacije, a oštar, pa često i ubojit na peru, prozivao je suparnike (po čemu je njegov stil pisanja bio prepoznatljiv), da bi se na iznenađenje mnogih, nakon što su unutarpartijske polemike i intrige dospijele u javnost (u)brzo povukao; zapravo ne zna se točno: je li sam napustio KPJ ili su ga izbacili. Posvetio se svom poslu, ali i prevođenju (dobro je vladao njemačkim i ruskim jezikom) i 1929. u Vukovaru je objavljen njegov prvi (poznati) prijevod priče Maksima Gorkog »Splavari«. I kako piše Gužvica: »Nikada više neće zauzimati nikakav važniji položaj u KPJ-u.«

Sukob na ljevici

U historiografiji jugoslavenskog komunističkog pokreta Bogomir Herman se prvenstveno, kako to ističe i Božo Kovačević, koji se i sam bavio ovim temama, prepoznaje kao A.B.C., odnosno autor članka »Quo vadis Krleža«,kojim je i otpočeo sukob na ljevici, a dr. Gužvica je u svom tekstu pokušao pojasniti da je nepravedno predstavljen kao nekakav »jugoslavenski Ždanov, kao dogmata koji ničim izazvan napada velikog pisca i levičara.« A kako je do polemike uopće došlo?

Naime, u studenom 1930. bila je u Harkovu održana Druga međunarodna konferencija proleterskih i revolucionarnih pisaca koja se smatra bitnom prekretnicom u razvoju socijalne književnosti, jer autori marksističke provenijencije svoje djelo »stavljaju u službu proleterske revolucije«. Na konferenciji je sudjelovao i Oto Bihalji Merin, preko kojeg je Herman bio dobro upoznat s »ciljevima i programima« harkovskog skupa, tako da je i sam pokuša(va)o na »domaćem terenu« oživotvoriti ove ideje.

I tako se 1931. upustio u polemiku s piscem i komunistom Milanom Durmanom, kojem je prigovorio »da se socijalna baza kao kompleks determinanti duhovnog života ne sastoji…u statičnoj konstituciji društva, nego…i u dinamici i uslovima socijalne polarizacije date sredine.«

Istodobno, taj njegov tekst značajan je i zbog pozitivnog osvrta na Krležu, s kojim će se samo dvije godine potom upustiti u žestoku polemiku. Ali, prije toga, Herman se sporio i s Milošem Crnjanskim, odnosno uključio se u obranu Nolita i njegova kruga koje je klasik srpske književnosti napao tekstom (u Vremenu) »Postajemo kolonija strane knjige«. Herman je bio uvjeren da se iza napada na nolitovce zapravo krije napad na socijalnu književnost, odnosno komuniste i ljevicu u cjelini.

Prigovorio je Crnjanskom »isprazni larpurlartizam« i kako tvrdi dr. Gužvica, taj je tekst predstavljao »savršen uvod« u kritiku Miroslava Krleže. Prema Gužvici »fundamentalna Hermanova zamjerka Krleži je ta što on odbacuje stav da su umjetničke tvorevine, produkti individualnih umjetničkih doživljaja, bile oduvijek u službi određenih socijalnih klasa, smatrajući te tvorevine i doživljaje fundamentalno nedokučivim, što je za Hermana apstrakcija.«

Suprotno Krleži, koji je smatrao da je naše postojanje u suštini apsurdno i da je umjetnost »apstraktna lepota koja mu daje smisao«, Herman je zagovarao marksistički stav, da pojedinac nije nikakva izolirana jedinka, već je svojim biološkim i socijalnim podrijetlom vezan(a) s ljudskim društvom i određenom klasom, te se umjetnost ne može razumjeti ako se racionalni elementi izbace iz procesa umjetničkog stvaralaštva.

Suprotan, u ovom smislu Krležin stav je »individualistički i reakcionaran«. Ali iako Herman nije štedio Krležu, on mu je priznavao značaj: »Krleža je, bez obzira na svoja česta i krupna zastranjivanja…do sada dao za razvitak stvari u tom pravcu značajan umjetnički prilog…Zato smo svi mi Krleži duboko zahvalni. I kad ustajemo protiv njegovog današnjeg stava, ne zaboravljamo ni za momenat… što je Krležino pero učinilo na našem književnom polju koje je prije njega obraslo korovom i dračem..

On je svojim oštrim perom do krvi sastrugao šminku s mnogih lica, pocijepao dostojanstvene maske, blistave odore…To je velika i neosporna zasluga Krležina književnog djela… A, danas lav se zamorio i pesimistički gleda na život.«

I nakon toga, te 1933. godine Herman se prestao javno oglašavati o kulturnim, pa i političkim pitanjima. Nakon rata Herman i Krleža su se sreli i razgovarali i po svemu sudeći se i »izmirili« i kako piše dr. Gužvica: »Krleža je na Hermana gledao paternalistički, ali i saosećajno, jer je vidio, iako je dobio državnu službu i bio u partizanima, ne tretiraju ga nužno mnogo bolje nego njega samog koji je rat proveo u Zagrebu…“

Opširnije na portalu Novi list.

Intervju sa Stefanom Guzvicom, kourednikom knjige, može se čitati ovdje.

10.05.2023