Srpska pravoslavna crkva je obezbjeđivala „sveti pokrov“ za djelovanje nacionalističke političke elite i srpskih vojnih formacija tokom 1990-ih godina

Edin Omerčić je viši stručni saradnik u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu, gdje se bavi temama iz savremene historije. Nedavno je doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom o političkoj djelatnosti Srpske pravoslavne crkve u BiH od 1989. do 1996. godine.

U razgovoru za naš portal govori o ulozi koju je SPC imala u kasnom socijalizmu, te posebno u ratu tokom 1990-ih godina; o ratnim zločinima, aktivnostima sveštenika na terenu, specifičnostima Sarajeva, ulozi patrijarha Pavla.

1. U knjizi „Bosna i Hercegovina u političkoj projekciji intelektualnih krugova 1991-1996“ ste se bavili percepcijom Bosne i Hercegovine u organiziranim intelektualnim krugovima. Tu ste pokazali kako su intelektualci zamišljali Bosnu i Hercegovinu tokom prve polovine 1990-ih godina. Sada ste se bavili Srpskom pravoslavnom crkvom. Kakva je bila veza intelektualaca i SPC u BiH u kasnom socijalizmu i koliko je SPC u BiH bila pod uticajem političkih i intelektualnih krugova u Srbiji?

Da, knjiga o kojoj je riječ je nadopunjena verzija mog magistarskog rada odbranjenog na Filozofskom fakultetu u Sarajevu prije desetak godina. Tokom pisanja tog rada i istraživanja za taj rad sam nailazio na ocjene i zaključke o ulozi vjerskih zajednica i institucija tokom rata, ali nisam nalazio da se, osim kod nekoliko istraživača, konkretno i iscrpno istražila i analizirala uloga vjerskih institucija. O tome kako sam ja to uradio, i da li sam donio nešto novo neka presudi struka i čitalačka publika jer uskoro će, nadam se, biti štampana i knjiga o političkoj djelatnosti Srpske pravoslavne crkve u ratu u Bosni i Hercegovini.

Nakon istraživanja intelektualnih krugova, mi je sasvim logičan slijed bio istražiti organicističke intelektulace okupljene oko vjerskih zajednica, a svakako je olakotna okolnost, pri istraživanju za doktorat bila ta što su vjerski službenici, za razliku od intelektualaca bili okupljeni u jednu identitetski prepoznatljivu, strukturiranu, ustrojenu instituciju koja izdaje časopise, posjeduje arhivsku građu...

Čvrstu vezu između intelektualaca i Srpske pravoslavne crkve koji su jugoslavensko stanovništvo krajem osamdesetih gurali u krvavo nasilje je primijetila Latinka Perović koja je u svojoj studiji o Dobrici Ćosiću pisala o njegovom odrastanju i oduševljenju sa bogomoljačkim pokretom kojega je osnovao vladika žički Nikolaj Velimirović. Ta je veza i nauk iz njegove najranije mladosti ostao prisutan kod Ćosića i tokom šezdesetih, osamesetih, za vrijeme dok je vršio funkciju Predsjednika SRJ pa sve do njegove smrti. Ovo je samo jedan primjer, kojih ima mnogo i o kojima govorim u disertaciji. Od sredine osamdesetih saradnja SANU sa SPC postaje institucionalna, dakle saradnja pojedinaca je sankcionisana određenim ugovorima i sporazumima, isto tako je sa saradnjom SPC sa Udruženjem književnika Srbije. Štampa Srpske pravoslavne crkve je tokom osamdesetih preuzimala ili imala slične i/ili identične stavove kakvi su izražavani među akademicima ili članovima Udruženja književnika. Crkveni časopisi, prvenstveno Pravoslavlje i Glas crkve, na svojim stranicama otvorili su prostor i piscima populističkog talasa, novog nacionalnog realizma, poput Vuka Draškovića, Matije Bećkovića, Milana Komnenića te političkim radnicima, poput Vojislava Šešelja koji su od ranih 80-ih u svojim djelima stvarali jednu iskrivljenu sliku prošlosti, stvarali novu stereotipnu verziju događaja iz Drugog svjetskog rata, dehumanizirali nesrpsko stanovništvo i revitalizirali četništvo. Bosanskohercegovačka prošlost i prostor Bosne i Hercegovine je svakako bio jedna od tema tog tzv. populističkog talasa u književnosti.

2. Kada govorimo o razdoblju 1992-1995. godine često nalazimo različite ocjene o ulozi SPC i ključnih lidera Crkve. Koliko je SPC kao institucija pružala podršku ratnim planovi i djelovanju Radovana Karadžića i SDS u Bosni i Hercegovini?

Crkva je tu nastupila kao moralni vjerski autoritet, bila vjerski kapelan u sukobu. Prije samog početka rata imala je ključnu ulogu u održavanju nacionalističke atmosfere, što se pokazalo kroz prenošenja moštiju kneza Lazara kada su uspješno probijene političke, republičke granice pri čemu je SPC ponudila platformu na kojoj će se događanje naroda nastaviti pod plaštom vjere. S jedne strane Karadžićeva politika je Crkvi udovoljila u onim zahtjevima u kojima je Milošević bio nepopustljiv, a radi se o uvođenju vjeronauke u školski sistem, u nastavu, te je postala dio „državnog“ sistema i legalizirala je svoj status kroz zakone i Ustav tzv. Srpske republike.

Episkopi SPC su prisustvovali sjednicama Skupštine srpskog naroda pri donošenju ključnih odluka, a pojedini sveštenici su i sami bili poslanici Skupštine. Srpska pravoslavna crkva je postala utjecajan faktor dnevno-političkih, društvenih i socijalnih kretanja, a naročita je uloga crkve bila u obezbjeđivanju „svetog pokrova“ za djelovanje, ne samo političke elite već i vojnih formacija.

3. Kako su se sveštenici SPS na terenu odnosili prema ratnim zločinima koje je činila Vojska Republike srpske. Da li je bilo zločina prema sveštenicima i imovini SPC u vrijeme rata u BiH?

Zločini VRS su uglavnom prešućivani. Ako su i zavisno u kojem slučaju i spominjani, bili su relativizirani, smatrani su opravdanima, uglavnom kao dio osvete za ranije zločine počinjene protiv srpskog stanovništva. Ratne zločine koje je činila VRS ili brojne paravojne skupine je crkva opravdavala, pa čak i hrabrila, nagrađivala ih ordenima najvišeg ranga, a počinioce promovirala kao heroje, mitska bića koja su imala osobine i ulogu likova iz Kosovskog ciklusa.

Da, zločina prema pravoslavnim sveštenicima je bilo, od ubistava do nasilnog odvođenja, lišavanja prava kretanja i slično. No, o brojkama i stradanju vjerskih službenika u Bosni i Hercegovini svećenika, sveštenika i imama ne bih znao pouzdano i sa sigurnošću govoriti, iako je o tome mnogo pisano, isto tako mnogo toga treba naučno provjeriti, a ja to nisam još uradio u potpunosti. Sa ekipom istraživača, pravnika i novinara sam sudjelovao u više istraživanja koja se dotiču tog pitanja, a koja su u toku i rezultati će nadam se uskoro biti dostupni javnosti.

O rušenju vjerskih objekata je isto tako mnogo pisano, no mnogo je stvari, ponavljam, ispolitizirano i u medijima se danas lakoćom preuveličavaju. Knjiga Helen Walasek (Bosnia and the Destruction of Cultural Heritage, Ashgate, 2015.) mislim jako dobro govori o namjernom nasilnom uništavanju kulturnog naslijeđa tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Rat je i počeo „ratom simbola“, kada se na ljeto i jesen 1990. bilježe prvi napadi na sakralne objekte. Samo do ljeta 1992. godine paravojne hrvatske oružane snage su porušile brojne pravoslavne crkve i dva manastira (Mostar, kod Stolca, oko Čapljine). Potpuno oskrnavile. Posebno je tužan primjer Kozarca u kojem su srušene i oštećene sve bogomolje. Svakako najpotresnije je bilo konstanto granatiranje Saborne crkve u Mostaru početkom juna 1992., kojoj je prvo srušen toranj, a nakon paljenja paravojne jedinice hrvatskih oružanih snaga (koje su činile Hrvati i Muslimani) su ostatke sredinom juna minirali i crkva je u potpunosti, nažalost, srušena. Druga faza rušenja kulturnog naslijeđa nastupa potpisivanjem Vance-Owenovog plana 1993. godine kada snage HVO uništavaju kako osmansko tako i pravoslavno kulturno naslijeđe.

4. Da li je bilo nekih kontakata vjerskih lidera u BiH tokom rata 1992-1995. godine?

Nedovoljno. Ti sastanci su služili kako bi propagirali tobožnju pomiriteljsku ulogu vjerskih lidera. Prije samog rata je kontakt reisa Selimoskog i patrijarha bio intenzivan, no i njihovi se razgovori ubrzo pretvaraju u nadvikivanje. Kad je rat već bio u poodmakloj fazi naibu-reis Cerić odbija sudjelovanje u razgovorima koji su imali biti vođeni među vjerskim liderima. Ovakve sastanke smatram pukom propagandnom djelatnošću, budući da glas vjerskih službenika na terenu i dalje ostaje u funkciji poziva na rat.

5. Znamo da su u ratu 1992-1995. porušeni brojni drugi vjerski objekti. Kako je SPC reagirala na masovno rušenje muslimanskih vjerskih objekata u BiH 1992 – 1995. godine?

Na prve vijesti o podmetanju eksplozivnih naprava pod džamije u Banja Luci, tokom marta 1992. godine iz SPC se izražava protest zgražanja, te se apelira na smirivanje situacije, a od nadležnih se zahtijeva pronalaženje i kažnjavanje pojedinaca. Tada su npr. biskup Komarica i episkop Jefrem došli u posjetu muftiji banjalučkom Ibrahim-efendiji Haliloviću. Patrijarh Pavle je osudio rušenje banjalučkih džamija tokom maja 1993. godine, a njegova je poruka objavljena i u beogradskoj Politici, ali je isto tako u skladu sa svojom konstrukcijom „ljudske zajednice“ istaknuo da rušenje nije učinio vjernik, pripadnik SPC.

6. Kako ocjenjujete ulogu patrijarha Pavla u ratovima 1990-ih?

Patrijarh Pavle je u najmanju ruku jedna kontroverzna ličnost, čije je djelovanje nedovoljno i nekritički ispitivano, hagiografski. Na tron Svetoga Save dolazi gotovo prevratom, za vrijeme dok je njegov prethodnik, patrijarh German još uvijek bio živ. On je prema pisanju štampe Srpske pravoslavne crkve tokom služenja liturgije na Kosovu 1989. godine zbog pada bio na liječenju na VMA u Beogradu, te se nije pojavljivo u javnosti sve do svoje smrti krajem augusta 1991. godine. Smatram da Pavle na tron dolazi gotovo prevratom, nakon sukoba dviju glavnih struja unutar SPC, jovanovaca, jedne umjerene struje koja je smatrala da Germanov nasljednik ima biti tadašnji mitropolit zagrabačko-ljubljanski Jovan, i justinovaca, koji su slijedili Justinov nauk o Srbinu kao Bogočoveku. Izborom Pavla, prevagnuli su potonji, tzv. solunski učenici, koji su dobili episkopska namještenja u Slavoniji, Dalmaciji, Krajini, Hercegovini, po Bosni, odnosno u svim onim krajevima gdje smo imali krvave ratne sukobe.

Sam Pavle je kroz svoje javne govore, od svog dolaska na mjesto patrijarha dehumanizirao nepravoslavno, nesrpsko stanovništvo. Kako je on to radio? Najkraće rečeno na način da je kroz svoje govore iz ljudske zajednice, iz zajednice koju čine sva ljudska bića, isključivao sve one ljude koji nisu bili pravoslavni Srbi, dakle sve one kojima se vjerske identitetske odrednice ne podudaraju s njegovim tumačenjem pravoslavlja. On je bio taj koji je skinuo posljednju moralnu kočnicu s nečijeg prsta na obaraču, budući da je prema njegovom tumačenju, takav metak bio ispaljen prema ljudskoj vrsiti niže vrijednosti. On to nije uradio kroz jedan govor, već su takva tumačenja u njegovim poslanicama i javnim govorima stalna.

7. Sarajevo se uvijek navodi kao poseban primjer u čuvanju pravoslavnih crkava. Zapravo, da li se u Sarajevu nešto promijenilo, u smislu odnosa prema Pravoslavnoj crkvi, od ubistva srpskog svata pred starom Pravoslavnom crkvom 1992. do potpisivanja Dejtonskog sporazuma?

Ne, samo čuvanja pravoslavnih crkava, već sakralne arhitekture, da to tako nazovem i čitavog historijskog kulturnog naslijeđa uopšte. Sjetimo se pokušaja spašavanja bibliotečke građe u Vijećnici, sjetimo se pokušaja i načina spašavanja građe Zemaljskog muzeja, Muzeja revolucije koji su faktički bili na prvoj liniji. Pravoslavne crkve tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu su očuvane, a najveća oštećenja su zapravo crkve pretrpjele zbog granatiranja grada sa položaja takozvane vojske srpske republike. O tome se može opširnije pročitati u Ubiparipovićevim dnevničkim bilješkama, koji je bio paroh sarajevski do odlaska iz grada tokom jeseni 1992. godine. Tako da se u tom smislu u Sarajevu promjenilo to da su na pozive, prvo političke elite okupljene oko SDS, a potom i mitropolita te patrijarha sveštenici htjeli-nehtjeli napuštali urbane sredine Tuzle i Sarajeva, napuštali vlastite vjernike, odlazili na područja pod kontrolom srpskih paravojnih formacija u Bosni i Hercegovini, u Bijeljinu i na Sokolac. Primjer su slijedili mnogi sarajevski Srbi. To se u Sarajevu promjenilo, stanovništvo Sarajeva je bježalo od ratnih užasa. Ne radi se o tome da su samo Srbi bježali, a da su samo Muslimani/Bošnjaci i Hrvati ostajali, kao što se ne radi o tome da znatan dio Srba nije bio u jednicama Armije Republike Bosne i Hercegovine. Bio je. I Srbi su branili Sarajevo! Ali je Sarajevo bilo opkoljeno, granatirano, ubijano od paravojski koje su sebe nazivale vojskom republike srpske, to nije jasno samo potpunim ignorantima. U Sarajevu je nakon rata u odnosu na razdoblje prije rata promijenjena nacionalna i vjerska struktura stanovništva, kao što je do sličnih promjena došlo i u mnogim drugim gradovima na ovim našim prostorima nekadašnje zajedničke države. Uzrok je rat, a razlozi za ovu promjenu nisu crno-bijeli. Kao što smo rekli, posve su drugačije prilike bile u Mostaru gdje su hrvatske paravojne jedinice sravnile pravoslavni Saborni hram do temelja tokom ljeta 1992. godine. Toga ni u Sarajevu, ni Tuzli nije bilo.

08.05.2023