Knjiga u kojoj Mirko Pejanović pokazuje znalački i istančani osjećaj za historijske procese

Povodom knjige akademika prof. dr. Mirka Pejanovića Bosna i Hercegovina - 30 godina od sticanja nezavisnosti. Izdavač: Udruženje za modernu historiju, Sarajevo, 2023.

Knjiga Bosna i Hercegovina – 30 godina od sticanja nezavisnosti akademika prof. dr. Mirka Pejanovića sastoji se od šest cjelina: „Uvod“, „Historijske pretpostavke i međunarodne okolnosti sticanja nezavisnosti BiH“, „Izazovi razvoja BiH krajem 20. i početkom 21. stoljeća“, „Razvoj Lokalne samouprave u BiH poslije 1995. godine“, „Refleksije o državi BiH u naučnim raspravama“ i „Zaključna razmatranja“. Iako autor u uvodnom dijelu pojašnjava kako knjiga koja je pred nama „objašnjava historijske pretpostavke i međunarodne okolnosti sticanja državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine i pokazuje put koji je Bosna i Hercegovina prošla poslije toga tragajući za svojom evropskom budućnošću“, slobodno bi se moglo dodati da je ona u cijelosti protkana političkim pretpostavkama opstojnosti bosanskohercegovačke države i društva. Kao rijetko koji autor iz oblasti politologije u BiH, profesor Pejanović dosljedno i s uspjehom razvija naročitu historijsku perspektivu razvoja pretpostavki i oblikovanja modernog političkog subjektiviteta BiH prikazujući ga u svoj svojoj dinamici i kompleksnosti procesa koji traju u svojim unutarnjim protivrječnostima. Naime, samo jedan znalački i istančani osjećaj za historijski proces kakav pokazuje prof. Pejanović može, kroz uvezivanje u jedan narativ dati puni smisao najrazličitijim političkim i društvenim fenomenima koji su se pojavljivali tokom moderne faze izgradnje političkog subjektiviteta BiH. Nasuprot nizu ideološki intoniranih pokušaja analize bosanskohercegovačkog polisa u cjelini za koje je društveno-politički razvoj ove zemlje više pravolinijski i na koji se uglavnom primjenjuju etablirani interpretativni politološki šabloni putem kojih se fiksiraju zaključci i teze koje kompleksne društvene, historijske, političke, pa i kulturne i ekonomske političke procese navode u očekvanim pravcima, Pejanović detektira naročiti, kontekstualizirani, logicitet odvijanja procesa i u tome je prednost ovog pristupa. Tekst profesora Pejanovića, namjesto zgotovljenih interpretativnih šema dosljedno prati, ma kako unutar sebe paradoksalan i zbunjujući, proces političkog oblikovanja zajednice istovremeno nudeći refleksiju, a nerijetko i prijedloge za razrješenje paradoksa.

Na dubljem planu raznolikost pristupa i tema – ukupno 18 različitih tematskih cjelina – obuhvaćena je jednom dinamičnom, dijalektičkom misaonom strukturom koja, kako sam naznačio, po mom sudu uspješno prati kompleksne procese izgradnje bosanskohercegovačke političke zajednice s jasno odredivom trijadom koja se sastoji od teze, antiteze i naročite sinteze. Ove tačke predstavljaju različite oblike političkog subjektiviteta koji se mogu odrediti tokom moderne političke historije BiH. Polazna i prva moderna artikulacija bosanskohercegovačkog političkog subjektiviteta – teza – polazi iz odluka 1. i 2. zasjedanja ZAVNOBiH-a koje BiH određuju dvojako, naime, kao zajednicu ravnopravnih i slobodnih građana i naroda, što ideju ZAVNOBIH-a, piše Pejanović, trajno pozicionira „kao istorijski pronađen oblik političke organizacije multietničkog bosanskohercegovačkog društva“. Artikulacija ovog principa zasnivanja političkog subjektiviteta unutar jednog izrazito pluralnog društva se oblikovala u nizu rasprava koje su se ticale budućeg statusa ove zemlje u socijalističkoj Jugoslaviji. Taj proces kreće, kako piše autor, od recimo stava Milovana Đilasa „da Bosna i Hercegovina ne može dobiti status republike. Ona nema većinski narod. Republika može biti zemlja koja ima jedan narod-naciju kao većinsku. Bosna i Hercegovina to nema. Zbog toga se predlaže da bude pokrajina. U toku iznošenja stava, Đilas je utvrdio i to da muslimani (danas Bošnjaci) nisu ni narod ni etnička skupina. Oni su vjerska skupina“. Tom stavu suprotstavio se stav kojega je iznio Josip Broz Tito, po kojem su „„narodi Bosne i Hercegovine su uzeli masovnog učešća u našoj narodnooslobodilačkoj i antifašističkoj borbi. U toj borbi su dali velike žrtve. Svojom borbom sa slobodu i ravnopravnost naroda su izvojevali pravo da imaju svoju federalnu državnu jedinicu ravnopravnu Srbiji i Hrvatskoj“. Ova je rasprava rezultirala u epohalnoj sintezi u vidu prijedloga Rezolucije prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a koju je podnio i obrazložio Avdo Humo iznoseći, kako piše autor, „jedno stajalište Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a posebno utemeljuje u tački 5 novovjekovnu državnost Bosne i Hercegovine: 1) Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko predstavništvo ZAVNOBiH hoće da njihova zemlja koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata.“ Naravno, nakon drugog i trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a i pobjede nad fašizmom, proces izgradnje BiH kao društva i države se nastavio i kroz suočavanja s paradoksima koji su se unutar procesa rađali i razvijali nastavio artikulirati politički subjektivitet zemlje. Jedan od tih paradoksa koji su se morali razriješiti bio je proces priznavanja 'muslimanske nacije'. Autor kaže kako je „krajem šezdesetih godina u najvišem centru moći, Centralnom komitetu Saveza komunista Bosne i Hercegovine, usvojena idejna i politička platforma po kojoj je bošnjački, a tada muslimanski narod, dobio svoj nacionalni subjektivitet i ravnopravnost sa srpskim i hrvatskim narodom. Cvijetin Mijatović, kao tadašnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista je započeo projekat oblikovanja društvenog projekta afirmacije nacionalnog subjektiviteta muslimanskog naroda, a dovršio ga je i u praksi učvrstio Branko Mikulić, koji je došao na dužnost predsjednika Centralnog komiteta nakon Cvijetina Mijatovića 1969. godine“.

Druga faza – antiteza – negacija je prve i ona dolazi s prvim višestranačkim izborima 1990. godine. Uspostavlja se režim 'etničkih stranaka' koje kako piše autor „po svom biću utiču na dezintegraciju bosanskohercegovačkog društva, što se potvrđuje teritorijalnim zaokruživanjem etničkih većina i stvaranjem obrasca kulturne zatvorenosti građana unutar svoje etničke skupine“. Ova faza počinje naročitim paradoksom da se u situaciji koja diktira procese unutar kojih se stiču uslovi za međunarodno priznanje razvijaju sučeljene opcije – opcije kontinuiteta i diskontinuiteta, odnosno integracije i dezintegracije - u pogledu političkog subjektiviteta, odnosno državno-pravnog statusa BiH. Autor piše:

“Prva opcija je zagovarala istorijsko pravo Republike Bosne i Hercegovine, da kao i druge jugoslovenske republike, u uslovima disolucije SFRJ, uspostavi svoj državno-pravni status u obliku suverene i nezavisne države. Time se nastavlja kontinuitet razvoja državnosti Bosne i Hercegovine, utemeljen na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 1943. godine. U ovoj opciji su bile saglasne SDA i HDZBiH kao i pet opozicionih stranaka: Socijaldemokratska partija, Savez reformskih snaga za BiH, Muslimanska bošnjačka organizacija, Liberalna stranka i Demokratska stranka socijalista (raniji Demokratski socijalistički savez). Drugu opciju je zagovarala Srpska demokratska stranka, zajedno sa Srpskim pokretom obnove. Srpska demokratska stranka u Karadžićevom i Krajišnikovom vođenju je smatrala da Bosna i Hercegovina nikako ne može biti suverena izvan Jugoslavije. Na pitanju budućnosti Bosne i Hercegovine kao suverene i nezavisne države razišle su se vladajuće stranke u dotadašnjem partnerskom vršenju vlasti. Srpska demokratska stranka je napustila Parlament i priklonila se vojnoj opciji Miloševićevog režima da putem sile izvrši etničku podjelu i destrukciju države Bosne i Hercegovine u projektu stvaranja Velike Srbije.“

Prva opcija, opcija kontinuiteta i integracije, principijelno se sabirala oko referendumskog pitanja vezano za državno-pravni status BiH u kojem se iznova izražava privrženost principima integracije. Riječima autora:

„U strukturu referendumskog pitanja ugrađeni su principi ZAVNOBiH-a. To su sljedeći principi: Bosna i Hercegovina je država ravnopravnih građana. Ona je istovremeno država svojih ravnopravnih naroda: Hrvata, Bošnjaka, Srba i pripadnika drugih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini. Time je referendumsko pitanje afirmisalo subjektivitet svakog građanina kao individue i ravnopravnost naroda koji su u svom istorijskom razvoju u društvenom, političkom i kulturološkom okviru Bosne i Hercegovine ostvarili nacionalnu emancipaciju.“

Bosna i Hercegovina – 30 godina od sticanja nezavisnosti

„Ova knjiga na jednom mjestu pruža brojne podatke, objašnjava događaje i analizira procese u bosanskohercegovačkom društvu. Osim stručnoj javnosti, knjiga će biti korisna studentima, učenicima u izbornoj nastavi kao i široj publici u stjecanju znanja o suvremenoj bosanskohercegovačkoj prošlosti, ali i o sadašnjosti.“...

U ovoj fazi, dostignuti stepen dezintegracije – dostignut ilegalnom upotrebom sile i ratnim zločinima, brutalnom negacijom referendumski izražene volje većine građana BiH - odnosno pune negacije one početne integracije postignute tokom prve faze svoju artikulaciju političkog subjektiviteta dostiže u Dejtonskom mirovnom sporazumu i njegovom ustavu. Za razliku od zavnobihovske BiH, ova nova, dejtonska BiH se ispražnjava od svakog sadržaja, a politički subjektivitet i suverenitet reducira se na puki 'teritorijalni integritet'. Na jedan tragičan način BiH se kroz svoju etnonacionalističku fazu, odnosno negaciju izvorne afirmacije vraća u svoje 'pretpolitičko doba' kada je bila, manje-više, pukim objektom tuđih posezanja. U ustavno-pravnom smislu gotovo da postaje neka vrsta isposredovane reprize člana 135 Vidovdanskog ustava koja ovim paragrafom, ili kako se već kolokvijalno zvao, 'turskim paragrafom' na neko vrijeme (do 1929. u slučaju Vidovdanskog ustava) Bosni garantira, kako piše autor, teritorijalnu cjelovitost. Pejanović, analizirajući ovu fazu bosanskohercegovačke političke historije zaključuje:

“Dejtonski mirovni sporazum daje primat etničkom principu u oblikovanju institucija političkog sistema. Jedan entitet, Republika Srpska, ima primat u artikulaciji interesa srpskog naroda. Drugi entitet, Federacija BiH, zasnovan je na ispoljavanju interesa bošnjačkog i hrvatskog naroda. Entiteti su, na temelju Dejtonskog ustava, dobili široke zakonske nadležno- sti. Za razliku od entiteta, institucije države Bosne i Hercegovine su dobile sužene nadležnosti. Zbog takvog političko-ustavnog ustrojstva država Bosna i Hercegovina egzistira kao nefunkcionalna država.“

I zaista, na tom tragu moglo bi se zaključiti da je prava priroda 'dejtonskog suvereniteta' BiH u odnosu negacije spram prve faze, te da je kao takva jedva nešto više od 'turskog paragrafa' Vidovdanskog ustava dajući Bosni teritorijalnu cjelovitost, ali istovremeno nikakav suštinski subjektivitet, ni suverenitet, a nisu ni rijetke usporedbe generalnog odnosa međunarodne zajednice (u prvom redu EU) prema BiH više kao prema nekoj 'kolonijalnoj tvorevini' nego kao nekoj suverenoj državi.

Da li pak nakon teze i antiteze slijedi sinteza? Taj aspekt, naravno vrlo dobro argumentiran, posebno je značajan u tekstu Mirka Pejanovića. Anticipacijski horizont sinteze bi se u najširem smislu mogao odrediti, autorovim riječima kao „prevladavanje posljedica etno-politika nacionalnih stranaka“ koje je, po mišljenju autora, „moguće ubrzanjem integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i to posredstvom angažovanja i uticaja specijalnog predstavnika Evropske unije i Visokog predstavnika Međunarodne zajednice“. Međutim, postoji li realna osnova za takav pravac djelovanja? Pejanović ga vidi u činjenici da „sva istraživanja javnog mijenja u posljednjih 15 godina pokazuju da 75% građana Bosne i Hercegovine ima volju da Bosna i Hercegovina dobije članstvo u Evropskoj uniji“. Ulazak u europske integracije se tako razumijeva kao novi oblik integracije, kao što je onaj inicijalni bio ulazak u jugoslavenske integracije nasuprot negaciji, odnosno dezintegrativnim pristupima koje u ratovima rezultiraju neviđenim zločinima i razaranjima, a u miru, kaže Pejanović, rezultiraju „migracijama radno sposobnog stanovništva u zemlje Evropske unije. Postoje procjene da je oko 400 000 građana Bosne i Hercegovine iselilo u zemlje Evropske unije u potrazi za sigurnom ekonomskom egzistencijom“. Dvojako, zavnobihovsko, integracijsko određenje državnog razloga BiH, ne samo da je kompatibilno s vrijednostima europskih integracija, nego im, zahvaljujući inovativnim rješenjima oblikovanja političkog subjektiviteta od najšireg društvenog pluraliteta u kome nema nametanja 'dozvoljenih' identitetskih oblika, može značajno doprinijeti. To je ključna poruka Pejanovićevog teksta i okvira za novu sintezu.

Ovom prilikom izdvojio bih samo nekoliko neposrednih koraka u prilog konačnoj sintezi koje precizira Mirko Pejanović. U svjetlu kandidatskog statusa BiH, političko integrativno djelovanje treba da ide u pravcu „formiranja široke koalicije stranaka za evropsku pravnu državu Bosnu i Hercegovinu. U ovoj koalciji bi svoje mjesto imale sve stranke koje osvoje 10% i više izbornog povjerenja građana Bosne i Hercegovine“. Taj novi modus političkog djelovanja svakako bi, prema mišljenju autora, ubrzao integracije BiH u EU, ali bi i povratno djelovao integrativno kada govorimo o unutrašnjoj snazi BiH. Zatim, u svjetlu, najprije presuda Europskog suda za ljudska prava, nužno je, a uostalom to je i obaveza predviđena samim Dejtonskim sporazumom, pristupiti promjeni ustava. Naravno, piše autor, „promjena Dejtonskog ustava nije moguća sve dok se ne dođe do konsenzusa vladajućih stranaka. A taj konsenzus će biti moguć u vremenu kad Evropska unija i međunarodna zajednica, po osnovu svoje geopolitičke uloge, nametnu osnovu za ustavne promjene. Sve dotle država Bosna i Hercegovina egzistira kao nefunkcionalna država“. Govoreći o ustavnim promjenama, Pejanović ukazuje kako je nužno uvesti “evropsku klauzulu u Ustav Bosne i Hercegovine. Evropsku klauzulu su imale sve zemlje u procesu integracije u Evropsku uniju. To im je omogućilo ubrzano donošenje zakona putem kojih su usvojili evropsku pravnu stečevinu. Pravna država i vladavina prava se gradi preuzimanjem evropske pravne stečevine u sistem zakonodavstva države. Ono što je specifično za Bosnu i Hercegovinu, a što bi se postiglo uvođenjem evropske klauzule jeste otklanjanje blokada u procesu odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.“

Pored ovih krucijalnih promjena, Pejanović argumentira u prilog nužnosti promjena izbornog zakonodavstva s ciljem razbijanja privilegirane pozicije učahurenih političkih elita, koje nakon čina izbora gotovo da ne moraju ništa raditi u toku svog mandata. S tim u vezi Pejanović predlaže uvođenje odredbe u izbornom zakonu o vanrednim izborima. Ukratko, to podrazumijeva „da se u zakonu ograniči vrijeme na šest mjeseci u kome se vrši implementacija izbora. Kad pobjedničke stranke ne formiraju vlast u predviđenom zakonskom roku slijedi raspisivanje vanrednih izbora“. Inicijativu za pravovremeno formiranje vlasti na temelju izbornih rezultata Pejanović 'ojačava' još jednim prijedlogom koji se tiče uvođenja cenzusa od 5% čime bi se izbjegla fragmentiranost i politička trgovina kojom 'male stranke' ucjenjuju i koče procese formiranja vlasti. Ovi i niz drugih koraka koje predlaže Pejanović rehabilitirali bi sa svoje strane integracijske procese i reafirmirali principe dvojnog određenja modernog političkog subjektiviteta BiH u EU.

12.03.2023