Pazi izložba!

Pazi izložba!

Piše: Edin Omerčić

Gotovo je punih devedeset godina prošlo od kada je 1933. godine Aksel Sandemose u djelu „Izbjeglica ukršta svoj trag“ (En flyktning krysser sitt spor) objavio Zakon iz Jante (Janteloven). Iste je, te, 1933. godinetine, prvi puta objavljena i zbirka Augustina Ujevića „Ojađeno zvono“, a u njoj i - Pobratimstvo lica u svemiru. Ovim književnim svetinjama ponovno prilazim, po prvi puta kao smušeni istraživač koji si utvara da je i historičar, ili da će, uz još puno rada i nešto talenta, uskoro historičar i postati - dakle, osobe kojoj je tokom „stanja čekanja“ zaista postalo svejedno hoćete li ili nećete do kraja pročitati ovaj tekst.

Iako na prvo čitanje - različiti, ovim je - (nikad do kraja) shvaćenim, potpuno dorečenim, uvijek inspirativnim, i odobravanim, i neodobravanim – Sandemoseovim i Ujevićevim stihovima, uz, historičarima, uvijek bitan datum objavljivanja, zajedničko još mnogo toga. I Sandemose i Ujević, nam iz vremena međuraća (ako svjetski ratovi ikada uopšte i prestaju), poručuju da hrabro i argumentirano propitujemo, ispitujemo, odbacujemo, nepristajemo, promatramo, dodirujemo, razlikujemo, pamtimo, zapisujemo, dijelimo, sjećamo se.

Sjećam se da je nakon Filozofskog fakulteta, Nacionalne i univerzitetske biblioteke, Zemaljskog muzeja, zgrada Historijskog muzeja bila među prvim bosanskohercegovačkim institucijama u koje sam kročio u Sarajevu, posebna zbog toga što sam preko najboljeg prijatelja moga prijatelja u prostorijma „Histori'skog“ slušao o svakodnevnom životu u Sarajevu tokom opsade Grada, kako to često biva - plačući kroz smijeh, smijući se kroz suze. Kasnije mi je Muzej, tokom istraživačkih procesa uvijek izlazio u susret, nudeći adekvatan sadržaj, vrijeme i prostor za istraživanje.

Radovao sam se njegovim postavkama, izložbama, uvijek otvorenim vratima iza kojih su stajali zaposlenici koji su uvijek bez ikakvih problema uspijevali postići da se istraživač u Muzeju osjeća kao kod vlastite kuće. Radovao sam se tako i izložbi fotografija Paula Lowea pod nazivom „Pazi snajper!“. Izložba je otvorena 2021., upravo u Muzeju, na obljetnicu pogibije jednog sarajevskog dječaka, kojega je dok je od djelatnika UNPROFOR-a tražio bombonu, tog 18. novembra 1994. godine ubio snajperista s Grbavice.

Radovao sam se izložbi „Pazi snajper!“ jer je Lowe temu „Opsade Sarajeva“, istraživao „na licu mjesta“, tokom same Opsade, kao fotograf, kamerom, objektivom, spravom koja je, za razliku od snajpera, umjesto smrti, imala zadatak da uz nužnu „proizvodnju“ dokumentacije „stvara umjetnost“.

Potpuno sam svjestan tanatološke destrukcije, tektoničkih poremećaja, djelovanja u „kost i mozak“ koja izaziva bavljenje ovom temom, budući sam o djelovanju sarajevskih snajperista nešto istraživao, a vlastite nalaze o njihovu djelovanju sam koristio u naučnim člancima koje sam napisao, a koji su objavljeni, prvi pod naslovom „Na kraju vijeka, na kraju svijeta - Sarajevo 1995-1996“, u zborniku Između rata i mira, Sarajevo na prelomnim godinama 20. stoljeća (2020.), te drugi pod naslovom „Reprezentacije nasilja: sarajevska Aleja snajpera – nacrt za studiju slučaja“, u zborniku radova Reprezentacije nasilja u jugoistočnoj Evropi 20. stoljeća (2022.). Dio vlastitih istraživanja sam početkom 2017. godine u elektronskoj prepisci podijelio sa direktoricom Muzeja, i ustupio Muzeju na korištenje, te me je iznimno obradovalo da je na „proširenoj“ izložbi „Pazi snajper!“ koja je 13. decembra 2022. godine otvorena u Galeriji „Endžio HAB“ u Beogradu, mjesto našlo i 16 fotografija koje su snimili djelatnici sarajevskog MUP-a po Reintegraciji Sarajeva 1996. godine, o čemu sam pisao u naučnom članku objavljenom u časopisu Muzeja Sarajeva, Prilozi za proučavanje historije Sarajeva, pod naslovom „Reintegracija Sarajeva“ (2008.), te mi tako nisu mogle ni promaknuti brojne materijalne greške koje su „autori“ ponudili na izloženoj tabli.

Dakle, istraživanja koja sam od dolaska na Institut za historiju UNSA provodio potpuno sâm, često usamljen, ali nikad napušten, su nova samo onim „istraživačima“ koji ih nisu provodili, već preuzeli i prezentirali kao vlastita. Ona nisu zajednička, zajedničko je samo čuđenje u svijetu kojemu u doba informativne revolucije kojoj svjedočimo ne bi više trebalo biti mjesta. Nije problem što se ruše, „tuku“ i „šamaraju“ berlinski zidovi, kako je to opjevao Branko Vasiljević, jedan od dobitnika nagrade koja nosi Goranovo ime. Problem je što se ruše mostovi. Od sna.

22.12.2022

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.