Pripadnici Žutih osa su 1992. natjerali ministra u Vladi Republike Srpske, Velibora Ostojića, da pase travu

Pripadnici Žutih osa su 1992. natjerali ministra u Vladi Republike Srpske, Velibora Ostojića, da pase travu

Piše: Jerko Bakotin

Iva Vukušić povjesničarka je sa Sveučilišta u nizozemskom Utrechtu. Rodom iz Zagreba, Vukušić je 2008. – 2009. radila u Posebnom odjelu za razne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine, a potom šest godina za novinsku agenciju Sense, specijaliziranu za haška suđenja. Ugledni britanski izdavač Routledge ove jeseni objavit će njenu knjigu nastalu temeljem doktorata i naslovljenu „Serbian Paramilitaries and the Breakup of Yugoslavia. State Connections and Patterns of Violence“ ("Srpske paravojske i raspad Jugoslavije – državne veze i obrasci nasilja"). To je prvo znanstveno istraživanje postrojbi koje su imale ključnu ulogu u velikodržavnom planu Miloševićevog režima i koje su u pokušaju njegovog ostvarenja počinile na stotine, ako ne i više, zločina od Hrvatske do Kosova. Za knjigu zaista izuzetne vrijednosti, napisanu temeljem golemog broja dokumenata iz arhive Haškog suda, interes je iskazao i jedan hrvatski izdavač.

Milošević u ožujku 1991. izjavljuje da vlada Srbije priprema "odgovarajuće formacije" za obranu "interesa naše republike, a bogami i interesa srpskog naroda van Srbije". Pokojni novinar Dejan Anastasijević, vrlo upućen u temu, komentirao je da su paravojne jedinice bile "začetnici i nosioci rata u Hrvatskoj i Bosni", a ratni zločini nisu bili nusproizvod, "nego važan instrument u uspostavljanju etnički čistih srpskih teritorija". Možete li pobliže objasniti funkciju paravojski?

I James Gow s King's koledža u Londonu odavno je ukazao da ratni zločini nisu bili nuspojave, nego suština strategije srpskog nacionalizma. Počinjeni su upravo zato da bi ljudi otišli i da se više nikad ne bi vratili, pa bi se time ostvario politički cilj promjene granica na kojem je Beograd radio zajedno s policijama, vojskama i civilnim vlastima Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Paravojske su u tom projektu angažirane iz nekoliko razloga. Prvo, Miloševićev režim se suočavao s manjkom ljudstva. Nisu svi građani Srbije bili entuzijastični po pitanju odlaska u rat – Anastasijević piše da se samo deset posto Beograđana odazvalo mobilizaciji koju je Srbija proglasila 1991. Paravojske su popunjavale taj manjak. Drugo, državama je u interesu da određene ciljeve ostvare bez da ih se smatra odgovornim. Zato prljave poslove poput etničkog čišćenja daju drugima da ih umjesto njih obave. Radi se o "autsorsanju" nasilja, pa država može naizgled vjerodostojno zanijekati povezanost s tim nasiljem (plausible deniability). Treće, postojala je podjela poslova između JNA i paravojski. Zapovjednik novosadskog korpusa Andrija Biorčević ispričao je da bi JNA neko mjesto opkolila, a arkanovci bi ušli u naselje, išli od kuće do kuće i pobili one koji se nisu htjeli predati. Konačno, nakon nekog vremena stanovništvo je bježalo već i na sam spomen određenih postrojbi, pa se i na taj način oslobađalo nepoželjnog stanovništva. Međutim, paravojske nipošto ne treba izdvajati kao jedine počinitelje ratnih zločina. Masovne egzekucije u Srebrenici mahom su organizirali i počinili pripadnici obavještajnih krugova i Vojske Republike Srpske. Postoji još čitav niz masakra u koji paravojske nisu upletene.

Strategija "plauzibilnog nijekanja" se ostvarivala mehanizmima poput namjerno konfuznih zapovjednih lanaca i prikrivenih veza s Beogradom, pa su neke jedinice na papiru pripadale krajiškoj vojsci ili VRS-u. Iako je najpoznatije paravojske poput "Crvenih beretki" (kasnije Jedinice za specijalne operacije), Srpske dobrovoljačke garde (SDG-a, odnosno "arkanovaca" ili "Tigrova") i "Škorpiona" organizirala, financirala i njima zapovijedala Služba državne bezbednosti MUP-a Srbije, Haški sud je osudio svega dvojicu njenih najviših funkcionera, Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, još uvijek nepravomoćno nakon dvadesetogodišnjeg procesa. Presuda se odnosi samo za zločine u Bosanskom Šamcu, premda su optuženi i za niz drugih. Zamagljivanje je dakle bilo uspješno?

Upućenim promatračima još je u doba rata bilo jasno o čemu se radi, a već početkom 2000-ih imamo sjajan film Filipa Švarma "Jedinica". Ako se zapitamo samo tko je tim ljudima dopuštao da prelaze granice Srbije s Hrvatskom i BiH ili tko ih je puštao da se u Beogradu kreću naoružani dugim cijevima, jasno je da te postrojbe nisu mogle postojati bez odobrenja države, koja ih je i plaćala. Korištene su razne metode kako bi se mogla nijekati njihova veza s državom – neke nisu smjele imati više od 40 posto pripadnika iz same Srbije, mijenjana su imena jedinica, skidane su oznake, borci su mijenjali imena ili koristili nadimke, zapošljavani su kao freelanceri... Zahvaljujući tome teško je uspostaviti vezu do razine koju je tražio Haški sud, a to je "izvan razumne sumnje". Novinari i povjesničari smatraju pak da postoje jasni dokazi da su pogotovo tri spomenute jedinice funkcionirale pod komandom MUP-a Srbije. Ipak, pogrešno je reći da je DB kontrolirao sve paravojske od Hrvatske do Kosova. Veza DB-a i šešeljevaca je bila mnogo tanja, iako su i oni od države dobivali oružje i obuku.

VAŽNI DOKAZI U HAGU

Prve kampove za obuku Simatović uspostavlja u Golubiću kod Knina, gdje je Dragan Vasiljković (Kapetan Dragan) trenirao "knindže" iz kojih su nastale druge jedinice?

Na snimci proslave obljetnice JSO-a u Kuli, koja je važan dokaz na Haškom sudu, prisutni su svi najvažniji ljudi sigurnosnog aparata Srbije, uključujući i Miloševića. Jasna je geneza tih jedinica iz kampa u Golubiću, koji su početkom 1991. organizirali Simatović i DB. Vasiljkovića su de facto angažirali kao vanjskog konzultanta. Potom regrutiraju ljude iz krugova kriminalaca, ljudi istreniranih u borilačkim vještinama, navijača. U tome je važnu ulogu odigrao Željko Ražnatović Arkan koji je već osamdesetih počeo raditi za Udbu, dakle ljudi koji su bili naviknuti na nasilje. Ti su rani kampovi u određenom smislu inkubatori – polaznici tih treninga kasnije obučavaju druge i postaju zapovjednici vlastitih jedinica. Zapovjednik "Osvetnika" Milan Lukić prošao je trening u Iloku, a kroz kampove je prošao i veliki broj šešeljevaca.

Navodite niz slučajeva iz kojih je jasno da zapovjednici krajiških i bosanskih Srba nisu imali nikakav autoritet nad ozloglašenijim paravojskama?

Načelniku Glavnog štaba VRS-a generalu Manojlu Milovanoviću, zamjeniku Ratka Mladića, pukovnik VRS-a Svetozar Andrić ispričao je da ga je Arkan istukao. Pripadnici JSO-a su na Kosovu prijetili zamjeniku načelnika Službe bezbednosti Vojske Jugoslavije Aleksandru Vasiljeviću. Pripadnici Žutih osa su 1992. natjerali ministra u vladi Republike Srpske, Velibora Ostojića, da pase travu. To govori kako su oni sebe doživljavali. Nisu odgovarali nikom osim DB-u, niti su ikada kažnjeni za bilo što napravljeno na terenu.

Govori se o 56 paravojnih formacija na "srpskoj" strani u ratu. Vi ste ih podijelili u "profesionalne" i "neprofesionalne" postrojbe?

Pokušala sam ih kategorizirati da bismo bolje razumjeli njihove posebnosti. Odgovori na pitanja tko su ti ljudi i kakve su to jedinice mnogo govore i o obliku nasilja koje su koristili. "Profesionalne" jedinice poput Beretki, SDG-a ili Škorpiona imaju mnogo veći borbeni kapacitet. To su mlađi, tjelesno sposobni i trenirani ljudi. U SDG-u se nije tolerirao alkohol. U Žutim osama, šešeljevcima i ostalim stranačkim vojskama – onima koje su uspostavili Srpski pokret obnove ili Srpska narodna obnova – bilo je mnogo starijih ljudi, ponekad više sklonih piću i pljački nego borbama. Šešeljevci su često ostajali u određenom području, dok su "profesionalne" jedinice imale stalne baze u Erdutu ili Đeletovcima, ali su neprestano išle od mjesta do mjesta. To utječe i na tip nasilja. "Profesionalci" su nasilje koristili instrumentalno. Zauzeli bi određeno mjesto, pobili ili zatvorili pripadnike lokalne elite – pravnike, liječnike, politički angažirane ljude – i išli dalje. Precizno bi ispunili cilj, pucali u glavu onima za koje su mislili da treba, uglavnom muškarcima, ali nisu se bavili maštovitim mučenjima, niti su poznavali svoje žrtve. Nasilje "neprofesionalaca" često je bilo privatno i osvetnički motivirano. Prebili bi profesore koji su ih u školi rušili ili silovali cure koje su ih odbijale. Mnogi su prije rata bili nitko i ništa, polusvijet i marginalci, a sada su nosili puške i mogli demonstrirati moć. U odnosu na "profesionalce", mnogo su češće napadali žene i djecu. Lukićevi Osvetnici su u Višegradu žive spalili 120 ljudi, uključujući i novorođenče. Žute ose su u Čelopeku pored Zvornika na pozornicu tamošnjeg Kulturnog doma izvodili zarobljene civile te nekima rezali penise i prisiljavali druge da ih jedu. Prisiljavali su očeve i sinove na međusobni seksualni čin. Bio je to horor.

Arkan je istukao i pukovnika VRS-a Svetozara Andrića

Kroz srpske paravojne postrojbe prošlo je od 20 do 40 tisuća ljudi. Nipošto nisu svi sudjelovali u zločinima, ali znatan broj jest. Ipak, ne samo da nije osuđen gotovo nitko od sponzora, nego je osuđen i jako malen broj počinitelja. Ukratko, ulicama zemalja regije hodaju tisuće neosuđenih zločinaca?

Posve pouzdanih podataka o broju pripadnika paravojski nema, jer državi nije bilo u interesu da prikupi ili objavi te informacije. Svakako se radi o desetinama tisuća ljudi, od kojih je u najmanju ruku više stotina odgovorno za zločine. Apsolutno je točno da je velika većina njih neosuđena, ali to važi i za hrvatsku i za bošnjačku stranu. Situacija je ista u većini postkonfliktnih područja, pa će slično biti i u Siriji i u Ukrajini. Zločina i počinitelja je toliko mnogo – u BiH se radi o oko 1.300 predmeta i oko osam tisuća osumnjičenih – da niti jedno pravosuđe nema kapacitet da ih procesuira, barem ne u skladu sa standardima pravičnog suđenja. Zapravo je u bivšoj Jugoslaviji u usporedbi s drugim postratnim područjima proveden znatan broj suđenja. No u pravilu su osuđivani nižerangirani neprofesionalci, poput počinitelja pokolja na Ovčari ili Žutih osa, čiji su pripadnici – braća Dušan i Vojin Vučković – 1994. osuđeni u Šapcu. To suđenje bilo je izuzetak, vjerojatno se dogodilo zato što su njihove brutalnosti bile neusporedive čak i s ostalim mučenjima. Srbiji je takvo suđenje bilo i korisno zbog promocije pred međunarodnom zajednicom. Od "profesionalaca" su osuđeni jedino Škorpioni i to zato što, nakon što je na Miloševićevom suđenju isplivao video s ubojstvima pored Trnova, vlasti u Beogradu jednostavno nisu imale izbora. Javan je bio i njihov zločin u Podujevu na Kosovu. U pravilu, suđenja za "profesionalce" nije bilo, nije odgovarao nitko od beretki i arkanovaca. Biti njihov pripadnik de facto je bila garancija nekažnjivosti.

TUŽNA ŠAPIĆEVA IZJAVA

Nakon pada Miloševića zapovjednik JSO-a Milorad Ulemek Legija sklapa dogovor sa Zoranom Đinđićem, da bi 2003. organizirao njegov atentat. Glavni urednik lista "Vreme" Filip Švarm izjavio je da je Đinđića ubio metak ispaljen još 1991. – dakle postoji veza ratne uloge te postrojbe i atentata?

Pripadnici beretki, odnosno JSO-a bili su tetošeni i bolje plaćeni čak i u odnosu na druge elitne jedinice. Nakon 1995. vraćaju se u Srbiju i nastavljaju posao zaštite ne samo države i njenih interesa, nego i samog režima. Krajem devedesetih se uparuju sa Zemunskim klanom te dolazi do fuzije te postrojbe DB-a i mafije. Istovremeno je Legiji postalo jasno da je Milošević gotov. Da ga je JSO odlučio braniti, stvari ne bi 5. oktobra prošle onako glatko. No Legija je htio sačuvati JSO i vlastiti povlašteni financijski položaj te osigurati da ne završi u zatvoru. Njegovi zaštitnici Stanišić i Simatović su otišli s funkcija, a JSO je bio upleten u više atentata na protivnike režima, od Ivana Stambolića do Slavka Ćuruvije. Zemunski klan nije pak htio da itko ugrozi njihovu, nakon Arkanovog ubojstva vrhovnu poziciju u kriminalnom svijetu. Zato se Legija odlučio prikloniti novoj vlasti.

Iz Đinđićeve perspektive se JSO doima snažnom organizacijom, a Đinđić postaje premijer države koja je tijekom deset godina potpuno urušena. Nije siguran na koga se može osloniti ukoliko se odluči obračunati s JSO-om. Osim toga, vlada zajedno s Vojislavom Koštunicom, koji se uvelike nije htio suprotstavljati Miloševićevom nasljeđu. S vremenom, međutim, Legiju i JSO hvata strah da će biti izručeni Hagu ili optuženi za druge zločine, stoga odlučuju ubiti Đinđića kako bi to spriječili. Švarm je dakle u pravu kad povlači paralelu između 1991. i atentata. Osim toga, Legija i ostali su i dalje vjerovali u svoju nedodirljivost i specijalni status, što također potječe iz rata.

Paravojske su masovno zlostavljale i same Srbe, prije svega prisilno mobilizirane izbjeglice koje su prolazile pakao kampova poput onog u Erdutu?

Da, no to zlostavljanje je bilo manje pogubno, manje sistematično i rjeđe. Zbivalo se samo u određenim prilikama, kao kad se teritorij koji su kontrolirali Srbi počeo znatno smanjivati zbog napada protivnika, krajem rata. Tu cilj nije bila smrt i progon, već dominacija nad tim jadnim ljudima. Ranije, već početkom rata, paravojske su povremeno napadale bogate Srbe ili one koji su pomagali, ili su napadači mislili da pomažu, Hrvatima, Bošnjacima i drugima.

U Srbiji se do danas negiraju zločini paravojski i ostalih postrojbi. Predsjednik Aleksandar Vučić politički je Šešeljevo dijete, a prošlog je tjedna beogradski gradonačelnik Aleksandar Šapić izjavio da ne zna ni za kakve zločine Ratka Mladića – kako to komentirate?

Pojedine šešeljevce i dobrovoljce se još i može procesuirati i reći da država nema veze s njima, no procesuiranje zločina "profesionalnih" jedinica apsolutno bi inkriminiralo ljude blisko povezane s režimom i samu državu te se institucije tome opiru. Šapićeva izjava je strahovito tužna, prije svega za same Beograđane. Ukupno, primjer Srbije i Đinđićevo ubojstvo jasno predočavaju da kratkoročno paravojske mogu koristiti ispunjenju nekih državnih ciljeva, ali dugoročno dovode do urušavanja države. Veza s kriminalnim polusvijetom i ratnim zločinima te kriminalizacija samih državnih institucija važne su u objašnjenju činjenice da Srbija i danas ima teškoće da se izvuče iz ratne i nacionalističke retorike, ali i korupcije.

Povlačite paralele između srbijanskih paravojski i suvremenijih primjera, poput ruskog Wagnera ili američkog Blackwatera?

Svi konteksti se međusobno razlikuju i te skupine su jako raznolike, međutim, države posvuda koriste neformalne naoružane skupine da bi ostvarile svoje ciljeve bez da snose posljedice. Istovremeno djelovanje tih postrojbi postaje jako raznoliko, od Blackwatera koji je djelovao u Iraku do Wagnera, raspoređenog od Venezuele preko Centralnoafričke republike do Ukrajine. Čini se kao da postoji i transfer znanja, da države uče jedne od drugih. Wagner nigdje nije registriran kao jedan entitet, riječ je o krovnom nazivu za različite jedinice koje djeluju na ostvarivanju ciljeva Moskve. U nekom smislu gotovo kao da se radi o "Crvenim beretkama 2.0".

U jednom intervju ste spomenuli i mogućnost sličnog istraživanja o hrvatskim paravojnim postrojbama?

To je svakako također vrlo zanimljiva tema. Ne moram se toga nužno osobno prihvatiti. O: Dokazi s haških suđenja su na internetu i može im pristupiti svaki politolog, novinar ili student. Voljela bi da moji radovi i radovi kolega kao što su Hikmet Karčić ili Christian Axboe Nielsen potaknu mlađe istraživače da naprave još bolja istraživanja. Nažalost, obraćaju mi se studenti iz cijelog svijeta koji se bave ovim temama, ali nikada oni iz Hrvatske i ostatka bivše Jugoslavije. Nezavisno od toga što mislili po pitanju ostvarenja pravde, naši ratovi su zahvaljujući haškom tribunalu najdokumentiraniji u povijesti, barem što se tiče javno dostupnih dokumenata. Riječ je o milijunima prikupljenih dokumenata koji govore što se svima nama dogodilo i koje niti jedna postjugoslavenska zemlja ne bi prikupila i stavila na raspolaganje. Nema boljeg mjesta za proučavanje povijesti raspada Jugoslavije i pratećeg nasilja od haške arhive. Ona se, štoviše, može vidjeti i kao svojevrsni spomenik svim pobijenim ljudima – bez te arhive za mnoge od njih ne bismo ni znali što se dogodilo.

Izvor: Novosti.

31.07.2022

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.