INTELEKTUALAC I KRITIKA

INTELEKTUALAC I KRITIKA

U okviru Šestog History festa (Sarajevo, 7-12. juni 2022) održana je i promocija knjige dr. Jure Ramšaka, (Samo)upravljanje intelekta Društvena kritika u kasnosocijalističkoj Sloveniji, UMHIS, Sarajevo, 2022.). Na našem portalu objavljujemo uvdno izlaganje dr. Sabine Veladžić sa Univerziteta u Sarajevu.

Piše: Dr. Sabina Veladžić

Najprije želim da vas pozdravim i da vam se zahvalim što ste izdvojili dio svog dragocjenog vremena da, u sklopu raznovrsnih i brojnih sadržaja koje nam je ponudio i nudi, ovogodišnji Šesti History fest, propratite ovu promociju još jednog, sada već u nizu izdanja Udruženja za modernu historiju (UMHIS) koje se profilira kao prepoznatljiv izdavač na tržištu historiografske produkcije u Bosni i Hercegovini. Ovu priliku, a u maniru knjige koju ću danas promovirati, želim iskoristiti da istaknem značaj History festa, i pored njega, svih onih brojnih organizacionih formi i aktivnosti koje u našoj, sarajevskoj sredini, uvijek primarno i tvrdoglavo oslonjena na vlastite snage, pokreće i vodi žilava, neumorna i nesalomljiva sila zvana prof. dr. Husnija Kamberović, sve sa ciljem što šire prezentacije i popularizacije historiografske produkcije u svijetu, regionu, i Bosni i Hercegovini, te sa ciljem produbljivanja saradnje, upoznavanja, povezivanja, razmjene znanja i iskustava različitih, a posebno mlađih generacija povjesničarki/povjesničara. Ta aktivnost koja za namjeru (jer to je proces koji ne daje uvijek ujednačene rezultate) ima kritičkoj historiografiji osigurati mjesto i relevantnost u javnoj društvenoj sferi predstavlja i dio društvene, intelektualne kritike koja želi djelovati na dinamiku pozitivnog i neprestanog preobražaja zajednice, čak i kad se to čini iluzornom i bezizglednom, Sizifovskom praksom. Zajednice koja bi trebala biti zasnovana na humanističkim i inkluzivnim premisama i kulturama sjećanja. U vrijeme opće uspavanosti našeg društva, pogotovo njegovog „intelektualnog“ i mladog dijela – studenata, kada se čini da nijedna humanistička ideja ne može znatnije osnažiti njegove civilne strukture i potaknuti ga na konačnu pobunu za dostojanstvo radnika/građanina, a protiv interesno umreženih, socijalno neosjetljivih (ispod)mediokritetskih struktura društvene i političke moći, te u vrijeme kada se kulturne institucije u Sarajevu i Bosni i Hercegovini bore za svoj opstanak, za plate i grijanje i kada se čini da nam se kulturna samoreprezentacija svela na ćevap, a čaršija na nivo orijentalne kasabe ugodne tek oku nostalgičnog gastarbajtera i snishodljivog zapadnjaka koji u njoj nalazi sliku inferiorne orijentalne pitoresknosti, gore opisane aktivnosti jesu dio borbe da se sintagma društvene odgovornosti i shodno tome moralnosti intelektualca ne svede potpuno na praznu parolu.

Iako se sve navedeno može tumačiti kao digresija u odnosu na moj današnji zadatak, zapravo i nije tako, jer me na razmišljanje o svemu ovome dodatno potaknula knjiga dr. Jure Ramšaka, našeg kolege iz Slovenije, naučnog saradnika u Institutu za povijesne studije u Kopru, i to zapravo, između ostalog, govori u prilog njenog kvaliteti.

Budući je historiografska produkcija kod nas zahvaćena nekom vrste tržišne groznice u kojoj kvantitet izdanja u izdavačkoj utakmici, nepotrebno i previše dobija na značaju, to – skupa sa, pretpostavljam, nedostatkom finansijskih sredstava – ima ponekad odraza na tehničkom kvalitetu i uređenosti izdanja. Ovo bi bila mala kritika upućena izdavaču, mada me prijevod ovog teksta koji je mogao biti bolji, kao i lektura i korektura, nije spriječila da uživam u zrelom, produbljenom i dokumentovanom historiografskom štivu dr. Ramšaka.

Knjiga (Samo)upravljanje intelekta Društvena kritika u kasnosocijalističkoj Sloveniji usmjerena je na prikaz društvene kritike koja se, sa različitih idejnih pozicija, na temelju čega je napravljena i njena klasifikacija te strukturiran i podijeljen tekst, izricala u javnom, političkom prostoru socijalističke Slovenije u periodu nakon obračuna jugoslovenskog vrha i republičkih partijskih struktura sa liberalizmom pa do kraja 1970-ih. Taj prostor je, po mom mišljenju, utemeljenom na onom u knjizi prikazanom, bio intelektualno razvijen, živopisan i dinamičan, pogotovo u usporedbi sa drugim jugoslovenskim republikama.

Društvenu kritiku su izricali članovi akademske zajednice, gotovo isključivo muškarci – u tom smislu previše bi bilo očekivati da se unutar prikazanog sadržaja društvene kritike moglo naći i pitanje dosljednje sprovedbe formalno proklamirane politike rodne ravnopravnosti, ili emancipacije žene/žena u socijalizmu. Dakle, kritiku političkom/državnom/republičkom, partijskom vrhu Jugoslavije i Slovenije, tj. tehnokratsko/birokratskom (supra)društvenom sloju kao vodećem je upućivao visokoobrazovani sloj društva, za koje autor podvlači da su participirali u kulturnoj hegemoniji u javnom, političkom prostoru Slovenije 1970-ih, mahom univerzitetski profesori, publicisti, književnici, sociolozi, ekonomisti, pravnici, psiholozi, teolozi kao i studenti.

Autor je svoju historiografsku rekonstrukciju, kako napominje, gradio na temelju građe Službe državne bezbjednosti, fonda Centralnog komiteta Saveza komunista Slovenije, fonda Republičke konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda, Predsjedništva Socijalističke republike Slovenije, Marksističkog centra pri Centralnom komitetu Saveza komunista Slovenije, materijala Komisije Socijalističke republike Slovenije za odnose s vjerskim zajednicama, Koordinacionog odbora za uređenje odnosa između Crkve i samoupravnog društva, građe Predsjednika Republičke konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda, tekstova u Komunistu i dr. brojnim časopisima, te na temelju fonda Radija Slobodne Evrope. Sve navedeno radu daje impresivnu izvornu utemeljenost.

U uvodnom dijelu knjige autor, nakon što nam kratko predstavi stepen obrađenosti teme, upozna nas sa principom demokratskog centralizma kao legitimacijskom ideološkom osnovom kojom se Partija koristi za obračun sa kritičarima, znatan dio prostora posvećuje teorijskim konceptima kojima se definira specifična priroda – i monistička i pluralistička, a ne totalitarna kako veli u zaključku – socijalističkog režima u Jugoslaviji i Sloveniji u odnosu na Istočni blok. Tu su zatim i klasifikacije i imenovanja različitih tipova i vrsta suprotstavljanja zvaničnoj politici socijalističkih režima kao dijelu povijesti stvaranja autonomnih struktura civilnog društva. Naposljetku se, imajući u vidu specifičnost kritike u Sloveniji poznog socijalizma, te da bi ponajbliže izrazio njenu suštinu i označio je opredjeljuje za pojmove oprečnost, protivrječnost. Priznajem da sam se zapitala zašto u uvodnom dijelu autor nije našao za potrebno da dodatno teorijski razjasni, za knjigu temeljni, pojam kritike ali moram istaknuti kao primjer njegov znanstveni oprez u pristupu zapadnim teorijskim konceptima za koje iskazuje svijest da i u doba hladnoratovske blokovske podjele, i u postsocijalističkom dobu u kojem se apostrofira značaj disidentstva, također imaju ideološku osnovu.

U glavnom dijelu knjige autor se usredsređuje na prikaz sadržine kritike koja je upućena partijskim strukturama zbog (navešću ovdje nekoliko primjera):

1. nedosljedne sprovedbe koncepta i principa samoupravljačkog društva koje se, po kritičarima, nikad nije oslobodilo etatističkog i ideološkog upliva, niti je radničko samoupravljanje uistinu zaživjelo, štaviše sve društvene organizacije koje je Partija uspostavljala u procesu implementacije samoupravljačkog koncepta bile su zapravo produžena ruka njenog djelovanja i nadzora na društvom

2. zbog masovne i intenzivne ideologizacije društva koja je uslijedila nakon obračuna sa liberalima i kojom su se umjetnost, kultura, obrazovanje, mediji, izdavačka djelatnost nastojali staviti pod strogu partijsku i ideološku kontrolu a sloboda mišljenja, čak i onih koja su dolazila sa marksističkih pozicija, ograničiti jer su uzdrmavala legitimitet partijske vlasti i njen „režim istine“ kojeg je stvarnost demantovala i sa kojim se razilazila

3. zbog neprincipijelne spoljne politike koja je izdala princip radničkog internacionalizma – u tom pravcu je bila usmjerena kritika studenata, koji su je upućivali inspirirani idejama nove ljevice i djelovanjem Praxis-a – zbog nacionalizma, robnog fetišizma, otuđenja Partije, produbljivanja socijalnih razlika u društvu, odlaska radnika na rad u kapitalističke zemlje Zapada.

Kritikovan je i slovenački nacionalizam kao „ekspanzionistički orijentirana ideologija socijalno vodećih slojeva“ (Taras Kermanuer), te je prednost blasfemično, sa stanovišta današnjeg trenutka u kojem se nacionalno apsolutizuje, davana razvoju i modernizaciji tehnologije i proizvodnje. Od strane demokratsko-buržoaskih snaga je ukazivano na prešućene, mračne dijelove povijesti stvaranja SFRJ, a od strane teologa na nedosljednu realizaciju normativno zagarantovane ravnopravnosti vjernika u socijalističkom društvu, te na fosirano ideologiziranje obrazovnog sustava unutar kojeg se nametao ateizam kao svjetonazor što je, po kritičarima, također predstavljalo vrstu klerikalizma.

Osim prikaza sadržaja kritike, autor u knjizi paralelno opisuje i institucionalne mehanizme, te normativne okvire koje Partija pojačano uspostavlja u procesu ideologizacije slovenačkog društva 1972-1980. kao odgovor na kritiku i kroz koje nastoji obuhvatiti njegove ključne segmente i uskladiti ih sa marksističkim principom na način kako ga je ona tumačila (npr. Zakon o visokom školstvu 1975, osnivanje Marksističkog centra pri CK SKS 1972, transformacija Saveza studenata u Savez socijalističke omladine. itd.), ali također prikazuje i alternativne forme organiziranja od strane kritičara režima (studentski Pokret 13. novembar). Uz sve navedeno, još u uvodu, a i u glavnom tekstu pokazuje koliko je položaj Jugoslavije kao države-disidenta uvjetovao pragmatizam u ponašanju njenog partijskog i političkog vrha prema unutarnjem Drugom, kritičaru, i koliko je kritičara zapravo poticao međunarodni kontekst (od teorijskih nadahnuća, npr. ideja Herberta Marcusea, do apostrofiranja pitanja ljudskih prava u oficijelnom diskursu međunarodne zajednice, te čehoslovačke Povelje 77, ili dolaska Ivana Pavla II na mjesto pape). Naposljetku, autor se fokusira i na sadržinu partijskog odgovora na kritiku, redovno obilježenog ideološki šematiziranim stigmatskim kategorizacijama koje su za cilj imale diskvalifikaciju, tj. na odgovor na kritiku onog dijela marksističke inteligencije koji je pristajao uz i branio oficijelni „režim istine“, te na sankcije koje su snosili kritičari nakon što su odlučno iskoračivali iz svoje zone komfora (premještanje sa fakulteta na Institute, otkazi, kazne zatvora).

U veoma važan dio povijesti koji se posredno nameće čitaocu ove knjige spada i onaj „intelektualizam“ ispoljen kroz studentske trojke, denunciranje, učešće u kolektivnoj osudi kritičara, te s tim u vezi, imajući na umu i savremeno „kvazidemokratsko“ doba, postavljam sebi stalno pitanje prave prirode intelektualizma, s obzirom da pojam intelektualac olako koristimo, tj. može li se biti i ostati intelektualac, a braniti izvitoperenu društveno-političku stvarnost i pozicionirane strukture društvene/političke moći koje je oblikuju i koje su usmjerene (danas gotovo isključivo) na strategije legitimacije i održanja svoje vlasti po svaku cijenu.

Također, kod čitanja ovog djela stalno mi se nametalo pitanje kako to da se u današnjem „demokratskom“ društvu Bosne i Hercegovine nikako ne uspijeva oformiti civilno društvo koje bi napravilo pritisak odozdo i koje bi izvuklo nacionalne podanike ove zemlje iz krajnje nekomfornog komfora. Čini se da su rat i ratno nasilje u ruke nacionalnim elitama dale mnogo snažnije sredstvo za kodificiranje granica djelovanja nego u socijalizmu – a to je strah od nacionalnog Drugog.

Naposljetku, treba još jednom podvući a to ću uraditi koristeći se riječima Adrijane Zaharijević i Predraga Krstića iz sjajnog Uvoda (u knjigu Šta je kritika? od Mišel Fukoa i Džudit Batler) koji nosi naslov „U čemu je vrlina kritike?“ Dakle, za kritiku kao proces samostvaranja, opiranja subjektivizaciji, tj. podaništvu kroz koji se ustanovljeni poredak i „režim istine“ izlaže riziku, dovodi u pitanje način na koji je poredak ustanovljen i način na koji je formirano znanje o njemu kao takvom, kao i nužnost subjektivizacije subjekta na normiran način, za tu kritiku treba snage i hrabrosti, treba iskoračivanja iz zadatih mentalnih koncepata i raznih vrsta komfora, treba energije, intelektualne snage (možda i želje za samopromocijom, društvenom afirmacijom), kao i vjere da ta vrsta kritike može, makar i na duge, duge staze donijeti neku vrstu pozitivne promjene i uticati na dinamiku društvenog razvoja ili ostati kao nasljeđe generacijama koje dolaze, makar kao moralno opravdanje našeg „intelektualnog“, društveno privilegiranog postojanja.

16.06.2022

Komentari

Samo registrovani korisnici mogu komentarisati. Prijavi se!

Nema komentara.