Etika romske hipoteze

Miljenko Jergović je na svojoj internet stranici objavio tekst Envera Kazaza o knjizi Kenotaf za ubijene tešanjske Rome, Amira Brke, koju su objavili Udruženje za modernu historiju iz Sarajeva i Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2022.

Knjigom Kenotaf za ubijene tešanjske Rome Amir Brka je ostvario etičko iskupljenje, osobitu veličanstvenu katarzu neimenovanim i imenovanim žrtvama endehazijske nacističke ideologije koju je na prostoru Tešnja provodio Pavelićev doglavnik Adem-aga Mešić, centralna figura odgovorna za ratni zločin i genocid nad Romima u ovom bosanskom gradu.

Brkina knjiga razotkriva strukturu bosanskohercegovačkog, etnički podijeljnog društvenog pamćenja. Ono je konstrukt obilježen dominantnom ideologijom postratnih nacionalizama, pa je, u skladu s tim, do kraja nacionalistički funkcionalizirano. Ta tri društvena pamćenja kao rezultat tri nacionalizma pamte isključivo stradanja tri dominantne nacije – Bošnjaka, Srba, Hrvata. I jevrejsko stradanje moraju pamtiti, jer je ono, zbog proglašenog holokausta nad ovim narodom, univerzalna, svjetska tema. A to znači da bi ovdašnje troetničko društveno pamćenje ispalo iz svjetske povijesti da ne pamti genocid nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu. No, Amir Brka je, pišući o stradanju tešanjskih Jevreja u tom ratu u sjajnoj knjizi Nisim Albahari, tragični revolucionar (2018.), pokazao da takvo naše društveno pamćenje ne pamti na zadovoljavajući način ni stradanje Jevreja. Nadalje, izuzimajući portal Historiografija.ba, Husniju Kamberovića i nekolicinu drugih historičara, naša historiografija nacionalistički je funkcionalizirana i vrlo rijetko je spremna da zadre u mutne dubine historije, gdje bi se ukazala i individualna i kolektivna odgovornost za zločine, a ne samo pravna krivica pojedinaca koji su te zločine počinili. Zbog toga je na neki način i bilo nužno da u tu historiografiju uđe pjesnik, i to na naučno suveren način, a pri tom i empatično, suosjećajući sa žrtvama, iz čega niče Brkin humanistički univerzum.

Ali, Kenotaf za ubijene tešanjske Rome nije samo priča o zločinu, jer je to prije svega romološka studija, a to znači da je, uz historiografski, u njoj korišten antropološki i kulturološki diskurs po svim propozicijama ovih nauka. U tim svojim dimenzijama Brkina knjiga prati Rome od njihove davne seobe iz Indije na evropsko tlo, zatim prikazuje njihovu današnju poziciju marginaliziranosti, diskriminiranosti i stigmatizacije u Evropi, pa potom izvodi tipologiju različitih romskih kulturnih identiteta i opisuje njihov simbolički poredak, i onda razvija dugu, milenijsku reklo bi se, povijest diskriminacije Roma. Ako je, recimo, Balkan evropska drugost ili kmet Evrope, kako kaže Marija Todorova, i ako je stigmatiziran i stereotipiziran u imperijalnim diskursima Zapadne Evrope, onda su Romi drugost Balkana, pa bi, u skladu s određenjem kolonijalnog diskursa Marije Todorove, Romi bili divlji, opasni, imaginarni drugi, dakle polusvijet kojeg je tokom povijesti bilo dopušteno ubijati, stigmatizirati, diskriminirati i od njega “očistiti” prave rase. Otud je nacistička ideologija zločina nad Romima, zapravo, rezultat duge tradicije, a i danas prisutne diskriminacije i stigmatizacije Roma. Kenotaf za ubijene tešanjske Rome je, dakle, epopeja o svepovijesnom stradanju Roma i istodobno hvalospjev jednoj autentičnoj kulturi mira i autentičnom kulturnom identitetu.

Posljedica koje Brkina knjiga ostavlja na ovdašnje tronacionalistički strukturirano društveno pamćenje jest decentriranje njegove ideološke funkcionalizacije i uvođenje nove humanističke perspektive u njega. Nakon ove knjige nije više moguće mirne savjesti govoriti samo o stradanju Bošnjaka, Srba ili Hrvata, a da se pri tom nema u vidu da su pored nas, ili zajedno s nama, tokom Drugog svjetskog rata stradali i drugi i da su oni zaboravljeni u društvenom pamćenju. Ni jedan nacionalizam ne može poslije ove knjige imati nikakvo pravo na moralni trijumf, niti može imati čistu savjest. Zato je iznimno važno poglavlje ove knjige naslovljeno Od manipulacije žrtvom do mita o spašavanju, jer dotiče centralnu instituciju bošnjačkog nacionalnog identiteta i njenu moralnu odgovornost za stradanje Roma u Bosni i Hercegovini, a to je Islamska zajednica, odnosno muslimanska elita vezana za Islamsku zajednicu, i njene licemjerne aktivnosti kojima se štite Arlije, bijeli Romi, a nad Gurbetima, crnim Romima, može se izvršiti genocid. Otud su te aktivnosti, poput tzv. zeničke rezolucije o zaštiti Roma, bile prešutno dopuštanje nacističkoj endehaziji da slobodno, bez moralnog zazora, izvrši pogrom nad Gurbetima. Međutim, ova knjiga pokazuje kako je, štaviše, i nastojanje da se zaštite Arlije bilo lažno, jer se u suštini radilo o brizi bosanskomuslimanskih prvaka za vlastite pozicije, pa i za opstanak svoga naroda u ustaškoj državi. Oslanjajući se u svojoj precizno argumentiranoj analizi i na razmatranje američke historičarke Emily Greble, autor zaključuje: “Romi su, zapravo, predstavljali sredstvo u lukavom manevru koji se zasnivao na činjenici da je ustaškom vrhu hrvatska država bila nezamisliva bez Bosne i Hercegovine, ali u njoj je kakva-takva hrvatska nacionalna prevaga mogla biti ostvarena tek sa muslimanskom populacijom.” U opservaciji ovakvih gesti bošnjačke saradnje s endehazijskom nacističkom vrhuškom Brka je, nesumnjivo, dosljedno na etički pozitivnoj strani čovječanstva.

Kad piše o stradanju Roma i identificira 172 romske žrtve sa tešanjskog prostora, on to radi detektivski precizno, pretražujući sve dostupne dokumente i druge izvore, ali ne samo s ciljem da ustanovi broj stradalih nego i svaku ljudsku pojedinačnost, identitet i, takoreći, biografiju ubijenog, kako bi ga ljudski rekonstruirao i vratio u naše pamćenje. Dakle, nije to postvarenje ili numerizacija mrtvih, kakvo je obično kolektivno pamćenje, nego individualizacija tragedije i smrti, s nastojanjem da se u otvaranju biografije dođe do svake ljudske jedinke i da pred sobom možemo vidjeti njenu dob, porijeklo, čak elemente njene biografije i sav užas koji se posljednjih dana maja 1942. godine zbivao u Tešnju koji u tom trenutku, izuzimajući samo jednog Tešnjaka (Rifkija Kahvić), šutke i bez otpora ispraća prikupljanje i deportaciju Roma u jasenovački logor smrti.

Veliki je ispit ova knjiga za tešanjsku kulturu, kao i za kulturu Bosne i Hercegovine uopće, veliki ispit, ako hoćete, i za ovdašnju historiografiju i humanistiku. Jesmo li mi – postavlja pitanje ova knjiga – zapravo izgubili etičku odgovornost u društvenom pamćenju, ako smo ga sveli samo na pamćenje naše zajednice i ako smo druge zajednice izložili zaboravu?

A negacija romskih žrtva u bošnjačkom pamćenju i manipulacija mitom o spašavanju Roma u Drugom svjetskom ratu, u stvari, demaskira cijeli licemjerni sistem koji je u bošnjačkom javnom prostoru nastao nakon posljednjeg rata, pa Brka poimenično konstatira način na koji je uspostavljen mit o tzv. bošnjačkom antifašizmu vezanom za Islamsku zajednicu, pri čemu se taj mit pokazuje kao čista historiografska laž. Kad se, naime, i zenička rezolucija i sve akcije i svi tzv. apeli za spašavanje i svi telefonski pozivi u Zagreb izvedu na čistac – dolazi do dopuštenja da se izvrši genocid nad Gurbetima kao “crnim Ciganima”, kao ljudima nearijskog porijekla (iako su oni iz Indije, dakle arijskog porijekla, kao i svi Romi, i Arlije i Karavlasi). Pri tom se čak ispostavlja da su bijeljinski Romi zlatom potkupljivali određene elite kako bi preživjeli, pa se čitava navodna akcija spašavanja bosanskohercegovačkih Roma ukazuje krajnje licemjernom, kao što je licemjerno danas tim povodom govoriti o nekakvom antifašizmu tih elita dok traje partizanska borba i raste partizanski antifašistički pokret.

Ovom knjigom razotkrivena je ta mrlja na ovdašnjoj troetničkoj društvenoj savjesti, a čitateljima je omogućeno da iz stanja zaborava romskih žrtava pređu u katarzu. Ona bi bila dovršena tek onda kada bi se u Tešnju podigao spomenik, ili memorijska ploča, i stradalim Jevrejima i stradalim Romima. To bi bio humanistički odgovoran čin u kojem bi zajednica simbolički u javnom prostoru pokazala da se sjeća svojih ubijenih sugrađana. Time bi ona omogućila i moralnost bošnjačkom pamćenju svojih žrtava i tokom Drugog svjetskog rata i tokom posljednjeg rata, a ta moralnost doživjela bi nešto što možemo nazvati univerzalnim konceptom humanizma. Ako to izostane, ovdašnji etnički definiran humanizam ostat će partikularan, a ova knjiga će trijumfovati kao pjesnički velika, ogromna epopeja unutar romologije o genocidu nad Romima u Drugom svjetskom ratu.

Ali, nije riječ samo o genocidu nad Romima nego i o povijesti njihove diskriminacije i stigmatizacije. Srednjovjekovna Evropa, pokazuje Brka, ili Osmanska Imperija, ili položaj Roma danas u Sjedinjenim Američkim Državama, ili položaj Roma tokom corona-krize, otkrivaju naličje Evrope. Nedavno je Božo Kovačević, negdašnji ambasador Hrvatske u Moskvi, govoreći o izbjeglicama koje napuštaju Ukrajinu i prelaze u Poljsku, ustanovio rasizam Evrope, jer se studentima druge boje kože koji su se školovali u Ukrajini zabranjivalo da pređu granicu Evropske unije. U migrantskoj krizi, pokazuje Brka, Romi su opet bili drugost Evrope: u njenim konzervativnim, desničarskim politikama učas uskrsnu nacionalizam i rasizam, a to znači da konzervativci neprestano, u manjem ili većem obimu, obnavljaju hitlerovsku figuru i da smo pod sjenom tih konzervativnih ideologija i danas suočeni sa elementima rasizma.

Zato se moramo zapitati i šta je danas s našim Romima. Ako su nekad, u socijalističkoj Jugoslaviji, imali svoju televiziju, ako su njihova djeca školsku nastavu mogla pohađati na maternjem jeziku – koji je i kakav je to humanizam ako danas nemamo časove romskog jezika u školama? Kakav je to humanizam i koja je to demokratičnost – bošnjačka, srpska, hrvatska – ako nemamo niti jedno odjeljenje Roma ni u jednoj školi? Kako je moguće da govorimo o segregaciji u školstvu kad neprestano u našem školstvu asimiliramo Rome…?

Romi su, zapravo, tamno lice naše savjesti i oni danas ovdje, u ovoj zemlji, kao i širom Evrope, obnavljaju povijest svoje diskriminacije. U završnom poglavlju, u romskoj hipotezi, pozivajući se na Marxa i na romski oblik kulture, Amir Brka sanja mogućnost drugačijeg čovječanstva koje bi, s obzirom na to da Rom znači čovjek, predstavljalo univerzalnu ljudsku zajednicu. Bojim se da ćemo bez etičke i ideološke podrške tom snu i dalje nastanjivati našu ljudsku pustinju.

09.05.2022